U spomen na Dragutina Tadijanovića

Dragutin Tadijanović, najdugovječniji hrvatski pjesnik koji je 90-ak godina ispisivao odu hrvatskomu pjesništvu i hrvatskoj kulturi, ostavio je iza sebe brojne pjesme, zapise i sjećanja koja će zasigurno živjeti s mnogim budućim naraštajima.

Tadija, kako su ga zvali od milja, bio je najomiljeniji hrvatski pjesnik koji je cijeli svoj životni vijek utkao u svoja djela i zato ne čudi što je još za života dobio ne samo sabrana, izabrana i bibliofilska izdanja svojih djela, sve moguće nagrade i priznanja već i biste i škole, zvijezdu slavnih na opatijskoj obali, pa čak i spomen-dom u Slavonskome Brodu koji čuva uspomenu na život i djelo svojega velikana, a Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti utemeljila je nagradu koja nosi njegovo ime.

Dragutin Tadijanović rođen je 4. studenoga 1905. godine u Rastušju u blizini Slavonskoga Broda. Nižu pučku školu pohađao je u Podvinju, a realnu gimnaziju u Slavonskome Brodu.
Svoj umjetnički put na neki način započeo je 1920. godine, stanujući u brodskome samostanu, gdje je počeo pisati pjesme. Svoje daljnje školovanje usporedno sa svojim umjetničkim načinom života nastavlja u Zagrebu na Gospodarsko-šumarskome fakultetu, gdje je nakon upisa vrlo brzo prešao na Filozofski fakultet, smjer povijest južnoslavenske književnosti i filozofija. Diplomu je dobio 1937. godine. Bio je niz godina urednik književnih izdanja u Nakladnome zavodu Hrvatske i Zori.

Godine 1953. utemeljio je Institut za hrvatski jezik pri HAZU, čiji je upravitelj bio do 1973. godine. Bio je redoviti član HAZU te predsjednik Društva hrvatskih književnika. Priredio je više antologija, među kojima su Hrvatska moderna lirika (1933.), Novija hrvatska poezija (1952.), Antologija hrvatskih pjesama u prozi (1958.) i dr. Njegove su zbirke pjesama prevedene na više stranih jezika, od esperanta do hindu i kineskoga jezika.
Za života je objavio više od 500 pjesama u 40-ak zbiraka, od kojih su najpoznatije Sunce nad oranicama, Pepeo srca, Dani djetinjstva, Tuga zemlje, Pjesme, Blagdan žetve, Srebrne svirale, Prsten, Kruh svagdanji, More u meni, Dom tajnovitosti, Čarolije i mnoga druga djela ovoga velikog književnika.
Tadijanović je u svojem poetskom opusu izgradio jedan lirski svijet u kojem se potpuno ogleda on sam, napisavši svojevrsnu autobiografiju u stihovima.

Lirske mu se teme kreću, od dječačkih, naivnih opsesija zatvorenih u pejsaže rodnoga Rastušja, preko nostalgičnih sjećanja na djetinjstvo i mladost, do tragičnoga sukoba sela i grada. Nadahnuće i svježina Tadijanovićeva pjesništva svjedočili su o mladenačkoj energiji i životnoj radosti koja ga je pratila do samoga kraja. Njegov je izraz jedinstven i neponovljiv; oslobodivši svoju poeziju dekorativnih elemenata, on je u slobodnome nevezanom stihu ostvario izvanrednu arhitekturu pjesme, naglašen ritam i muzikalnost stihova.

U povodu stotoga rođendana Dragutina Tadijanovića i tridesete obljetnice Zagrebačkoga knjižničarskog društva, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu i Zagrebačko knjižničarsko društvo organizirali su svečanost s izložbom Tadijinih 100 u 100 – Izbor stotinu knjiga o stotom rođendanu barda hrvatske književnosti. Tom je prigodom književniku uručena počasna iskaznica Zagrebačkog knjižničarskog društva.

Dragutin Tadijanović još je jedna od osoba koja je svojim djelima uljepšala i obogatila našu književnost, dajući joj posebnu notu umjetnosti. Pokazao nam je kako se u nekoliko riječi može skupiti cijela jedna ideja, a baš je to on i ponajbolje radio. Znao je prenijeti dio sebe u pjesmu, zato su one toliko posebne i lijepe.

U online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu dostupno je više od 400 zapisa o njegovim djelima.

Hrvatski pjesnik Dragutin Tadijanović preminuo je u Zagrebu 27. lipnja 2007. godine.