Viški Voltaire, kako ga je nazvao Tin Ujević, rodio se 22. veljače 1913. godine u Visu. Pučku školu završio je u rodnome mjestu, gimnaziju u Splitu i Zagrebu, gdje je završio i Filozofski fakultet. Godine 1943. interniran je u logor Ferramonte na Kalabriji, odakle dospijeva u Bari i do kraja rata boravi u izbjegličkome logoru u El Shattu.
Nakon rata radi u Ministarstvu prosvjete NRH, Nakladnome zavodu Hrvatske, a od 1946. do 1950. godine direktor je Drame zagrebačkoga Hrvatskog narodnoga kazališta. Od 1950. do umirovljenja profesor je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Bio je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1983., a član Društva hrvatskih književnika od 1948. godine. U dva je mandata bio vijećnik u Skupštini grada Zagreba.
Bio je poznati prozni i dramski pisac, njegov književni opus raznovrstan je i bogat. Obuhvaća poeziju, književne i kazališne kritike, eseje, drame, pripovijetke i romane.
Surađivao je u Krležinu Pečatu i manje poznatim časopisima, a u ožujku 1939. u Hrvatskome narodnom kazalištu izvedena mu je prva drama Albatros, koja je poslije tiskana kao sastavni dio njegove prve prozne knjige Proze (1948.). Poslije Drugoga svjetskog rata počinje njegovo glavno stvaralačko razdoblje u kojem će napisati brojne novele, od kojih će se neke poslije naći u njegovoj znamenitoj zbirci Ruke. Zbirkom Ruke, koja je tiskana u tridesetak izdanja, zadobio je pozornost i pohvale kritike.
Bliskost s ranijom prozom zamjetljiva je u mediteranskome ozračju te pozornosti usmjerenoj na likove koji pate od nesposobnosti ostvarenja vlastita identiteta. U toj su zbirci objavljene antologijske Marinkovićeve novele, među kojima svakako treba spomenuti naslovnu, priču o stvaralaštvu, u kojoj do izražaja dolazi modernistička gradnja priče i poigravanje pripovjedačkom pozicijom, te Zagrljaj, s naglašenom metaliterarnom dimenzijom koja tematizira sam čin pisanja (proza o pisanju proze) i neizravno problematizira odnos umjetnosti i zbilje.
Praizvedba drame mirakula Glorija 1955., u režiji Bojana Stupice, bila je prava senzacija jer se izdigla iznad cjelokupna tadašnjeg hrvatskog dramskog stvaralaštva. Ona problematizira sukob pojedinca s dogmatizmom i krutim društvenim normama. U romanu Kiklop, koji se pojavio deset godina poslije, Marinković ocrtava Zagreb uoči Drugoga svjetskog rata, služeći se analitičkim opisima psihičkih stanja likova, suptilnom ironijom, pa i crnim humorom. Kada je roman prenesen na filmske i televizijske ekrane, njegova su djela postala tražena i čitana kao nikad prije. Na tragu takva pripovjednog oblikovanja nastao je i antiroman Zajednička kupka. Svoj opus zaokružio je 1993. godine djelom simbolična naslova Never more (Nikad više).
Dobitnik je više književnih nagrada. Vjesnikovom nagradom za književno stvaralaštvo Ivan Goran Kovačić nagrađeni su mu romani Kiklop i Never more. Marinkovićeva djela prevedena su na mnoge jezike.
U online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu dostupno je više od 160 zapisa o njegovim djelima. Na portalu Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu dostupni su plakati Borisa Bućana za predstave Albatros i Glorija, nastale prema istoimenim djelima Ranka Marinkovića.
Ranko Marinković preminuo je 28. siječnja 2001. godine u 88. godini života u Zagrebu, a pokopan je u Komiži na otoku Visu.
Njegov književni opus nije velik, ali mu po vrijednosti pripada mjesto na vrhu hrvatske književnosti druge polovice 20. stoljeća.
