Hrvatski pjesnik i književnik Jure Kaštelan rodio se 18. prosinca 1919. godine u Zakučcu pokraj Omiša. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Splitu, a od 1938. godine studirao je jezike i književnost na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Godine 1940. objavljuje u vlastitoj nakladi, s ilustracijama Ede Murtića, svoju prvu zbirku pjesama Crveni konj.
U Drugome svjetskom ratu sudjeluje u obrani domovine kao pristaša lijevih snaga. Poslije rata nastavlja silom prekinuti studij te obavlja niz uredničkih i književničkih dužnosti. Doktorirao je 1955. godine disertacijom o lirici Antuna Gustava Matoša. Od 1949. godine radi najprije kao asistent, zatim kao docent pa profesor teorije književnosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Nekoliko je godina boravio u Parizu, gdje na Sorbonni djeluje kao lektor hrvatskoga jezika. Na Odsjeku za kroatistiku dugi je niz godina bio predstojnik Katedre za teoriju književnosti.
Nakon umirovljenja 1980. godine postao je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Smrt ga je zatekla na mjestu ravnatelja Instituta za književnost i teatrologiju HAZU. Jure Kaštelan za sobom je ostavio šest izvornih zbiraka pjesama većega ili manjega opsega, i to Crveni konj (1940.), Pijetao na krovu (1950.), Biti ili ne (1955.), Malo kamena i puno snova (1957.), Otvorena pjesma (1976.) i Divlje oko (1978.) te niz razasutih pjesama u poetsko-grafičkim mapama što ih je, mahom kao bibliofilska izdanja, bio objavio zajedno s prijateljima slikarima: Skoplje u tvojim očima (1964.) i Zavjet za Epetion (1984.) s Edom Murtićem, Rbine sna tlapi jave (1979.) i Okrenut moru (1986.) s Franom Parom te Sve plavo nebeski plavo (1989.) s Matkom Trebotićem.
Tijekom dvadeset godina objavljeno mu je i petnaestak knjiga izabranih pjesama, od kojih je najpotpunija 148. knjiga niza Pet stoljeća hrvatske književnosti. Sabrana djela u četiri knjige (u redakciji priređivača i ovoga izdanja) objavljena su mu između 1999. i 2004. godine u nakladi Globus.
Objavio je Jure Kaštelan i knjigu priča Čudo i smrt (1961.) te tri drame, prvo objavljene kao radijske prilagodbe, i to Pijesak i pjena (1958.), I da i ne (1962.) te Prozor (1972.). Kao znanstvenik napisao je monografske studije Lirika A. G. Matoša (1957.) te Približavanje, prolegomena za liriku A. B. Šimića (1970.). Napisao je i znatan broj studija, eseja i članaka, kao npr. o Dregutinu Tadijanoviću, Ivanu Goranu Kovačiću, Dobriši Cesariću, Edi Murtiću i Otonu Glihi te o likovnome pokretu Exat i dr. Prevodio je s francuskoga i ruskoga, potkraj života osobito sa starogrčkoga jezika. Uredivši niz izdanja, objavio je i prvu poslijeratnu knjigu Tina Ujevića, Rukovet (1950.). Neprolazne su i njegove zasluge za objavljivanje standardne hrvatske Biblije iz 1967. godine.
Dobitnik je nagrade Vladimir Nazor. Za života su mu još dodijeljene nagrade, kao što su Nagrada grada Zagreba, Goranov vijenac, Avnojeva nagrada. U online katalogu Nacionalne i sveučilišne književnosti u Zagrebu dostupno je približno 255 zapisa o njegovim djelima.
Jure Kaštelan bio je osoba koja je u sebi sjedinjavala umjetnika riječi, sveučilišnoga profesora i marljiva javnog djelatnika. Temeljna oznaka njegova pjesništva mogla bi glasiti: poeta doctus, učeni pjesnik.
Jedan od posljednjih stihova Jure Kaštelana glasi: „San sam usnio, jedini znak koji ostavljam.“ Pjesnik je stalno sanjao, maštao i vjerovao u bolje, ali kada toga nije vidio, upirao je svoj pogled prema zvijezdama i vječnosti…
Hrvatski književnik Jure Kaštelan preminuo je u Zagrebu 24. veljače 1990. godine, u osvit stvaranja hrvatske države koju je toliko priželjkivao.
Jure Kaštelan cijeloga je života govorio o sebi preko svojih stihova, a otkako ga više nema među živima, o njem govore samo njegove pjesme.
Tekst je preuzet s mrežnih stranica Nacionalne i sveučilišne knjižice u Zagrebu.