Dobriša Cesarić već nas je odavno napustio, ali njegova poezija i danas živi među nama te time potvrđuje da nas pjesnikov duh nikada nije napustio. Lirika Dobriše Cesarića, jednoga od najznačajnijih hrvatskih pjesnika, rasla je tiho i postupno, a imala je iza sebe S. S. Kranjčevića, A. G. Matoša, V. Vidrića, A. B. Šimića, dok su joj suputnici bili pjesnici Miroslav Krleža i Tin Ujević.
Cesariću je uspjelo uz takve prethodnike i u tome društvu stvoriti vlastito mjesto u hrvatskoj poeziji, pa kad danas govorimo o modernome hrvatskom pjesništvu, ne možemo, a da ne istaknemo Dobrišu Cesarića kao jednoga od temelja toga pjesništva.
Rođen je 10. siječnja 1902. godine u Slavonskoj Požegi. Djetinjstvo provodi u Osijeku, gdje je polazio osnovnu školu, prve razrede realne gimnazije, pa i napisao prve stihove.
Sklad slavonskih paleta, zvona, sokaci, šetnje s ocem u sjenovitim alejama uz Dravu, sve to bila je ljepota koja i obično pretvara u poeziju.
Još kao dječak Cesarić je s roditeljima puno putovao. Sva putovanja njegova djetinjstva bila su lađom – od Osijeka do Zemuna, od Rijeke do Kotora, odnosno u Veneciju, pa iz tih ranih godina potječe njegova ljubav za more, rijeke i osvijetljene lađe.
Roditelji mu se sele 1916. u Zagreb, gdje Cesarić završava realnu gimnaziju i u zagrebačkome omladinskom časopisu Pobratim objavljuje svoju prvu tiskanu pjesmu I ja ljubim.
U osamnaestoj godini počinje studij prava, ali ga uskoro napušta i upisuje Filozofski fakultet, čistu filozofiju. Istodobno je namješten u Računarskome uredu; zatim u Hrvatskome narodnom kazalištu uči režiju i sređuje kazališnu pismohranu. Od 1929. do 1941. godine radio je kao lektor i knjižničar Higijenskoga zavoda, a potom je premješten u tadašnji Ured za hrvatski jezik.
Te predratne zagrebačke godine razdoblje su njegova intenzivnog književnog rada. U književnome časopisu Kritika 1920. objavljena mu je pjesma Buđenje šume. Godine 1923. s Vjekoslavom Majerom pokreće i uređuje književni list Ozon. Surađuje u listu Suvremenik, čiji su urednici M. Begović i A. B. Šimić. Upoznaje se s Miroslavom Krležom i počinje suradnju u Književnoj republici, gdje se uglavnom jasno ocrtala njegova lirska fizionomija.
Prvu zbirku pjesama Lirika objavio je 1931., a sljedeće godine tu je knjigu nagradila JAZU (danas HAZU) kao najbolju pjesničku zbirku godine. Godine 1936. Društvo hrvatskih književnika nagrađuje njegovu pjesmu Trubač sa Seine (Matoš u Parizu).
Uz knjige Lirika, Spasena svjetla, Izabrani stihovi, Pjesme, Knjiga prepjeva, Osvijetljeni put, Goli časovi, objavljena mu je Knjiga prepjeva, odnosno zbirka prijevoda svjetskih pjesnika.
Dobriša Cesarić jedan je od najprevođenijih hrvatskih pjesnika. Osim na sve slavenske jezike, pjesme su mu prevođene na engleski, njemački, francuski, talijanski, španjolski, mađarski, rumunjski, turski, albanski, a i na latinski i esperanto.
Napisao je pregršt možda najljepših i najjednostavnijih stihova u hrvatskoj lirici, objavio nekoliko knjiga pjesama, prevodio i bio obilno prevođen i nagrađivan. Nizu književnih nagrada pridružila se i Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo 1969. godine.
Osim lirike, objavio je i niz napisa kritičkoga i memoarskoga značaja, kao npr. O A. B. Šimiću, Prije trideset godina, Prve moje uspomene na Krležu, Sjećanje na Gorana, Moje osječko đakovanje.
Cesarić u svojem pjesništvu donosi nove, jedinstvene sadržaje, prodirući duboko u riznicu svojih bogatih unutrašnjih doživljaja. Cesarićeva je lirika sva ugrađena u male svjetove svakodnevnih zbivanja. Sagledavajući bitne, male stvari pjesnik je okrenut samom sebi i običnom čovjeku s kojim se kao pjesnik poistovjećuje. Govoreći o svojem osobnom, intimnom svijetu, pjesnik diže zapravo svoje vlastite doživljaje na razinu općeljudskih simbola.
Cesarić je pjesnik grada, temeljni je izvor njegove poezije neka pritajena bol, osjećaj prolaznosti i životne patnje. Neposredan u iznošenju svojih doživljaja, on jednako prisno zna impresionistički nacrtati svoj slavonski pejsaž, kao što zna ostvariti ozračje sumorno-sivoga grada. Snaga i vrijednost Cesarićeve poezije očituje se u preciznosti izraza, u jednostavnome pojmovnom i metaforičkome aparatu kojim se služi. Upravo po tim kvalitetama Cesarić je odskočio u prvi plan hrvatske poetske riječi u razdoblju od tridesetih do pedesetih godina.
Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu čuva vrijedan dio književne ostavštine Dobriše Cesarića.
Poznate su mu antologijske pjesme Oblak, Povratak, Slap, Pjesma mrtvog pjesnika, Balada iz predgrađa, Vagonaši, Mrtvačnica najbjednijih i dr.
Hrvatski pjesnik Dobriša Cesarić preminuo je 18. prosinca 1980. godine i pokopan je na zagrebačkome Mirogoju.
Dobriša Cesarić jedan je od najvećih pjesnika koji je živio na ovim prostorima i koji nam je ostavio prekrasne stihove koji su već davno prešli u srce i legendu čovjeka.
