Premda se može često čuti da je i sama bila pjesnikinja, ništa od njenih pjesama nije sačuvano, ne zna se pouzdano je li uopće pisala bilo na talijanskom ili na hrvatskom jeziku, ali je njenu ljepotu i manire opjevalo desetak dubrovačkih i talijanskih pjesnika!
Najopjevanija žena hrvatske renesanse je Cvijeta Zuzorić (1552-1648) – po talijansku Flora Zuzzori Pescioni – čija je pojava u Dubrovniku 16. stoljeća postala legendarnom!
Rođena u obitelji dubrovačkih trgovaca, odrasla je u Anconi gdje se udala za Firentinca Bartolomea Pescionija, koji je poslije bio firentinski konzul u Dubrovniku. Kada je, već udana, stigla u Dubrovnik, osim ljepotom, pažnju Dubrovčana privukla je svojim duhom i emancipiranim ponašanjem, što nije prošlo bez ogovaranja i afera uskogrudne sredine. Možda upravo zbog toga napustila je Dubrovnik i u Anconi doživjela duboku starost. U deset godina, koliko je boravila u Dubrovniku, postala je predmet obožavanja u krugu pjesnika okupljenih u Akademiji složnih (Accademia degli Concordi).
Cvijeta Zuzorić
(portret nepoznatog majstora s kraja 16. stoljeća)
Pjesme joj je posvetio i slavni Torquato Tasso, doduše po narudžbi i “na neviđeno”.
Obožavatelj joj je dubrovački pjesnik i filozof koji je pisao isključivo talijanskim jezikom Miho Monaldi, autor ljubavnog kanconijera Rime i nekoliko filozofskih traktata. Cvijeta kao sugovornica sudjeluje u raspravama o ljubavi i ljepoti u dijalozima filozofa Nikole Vitova Gučetića, raspravljajući sa vrlo obrazovanom autorovom suprugom Marijom Gundulić (Dialogo della Bellezza, 1581).
Tome se krugu pridružuje i Dinko Ranjina. Nešto mlađi njezin obožavatelj je Dominko Zlatarić, čiji je ljubavni kanconijer djelomično inspiriran ljepotom Cvijete, kojoj je posvetio i svoje djelo Ljubav Pirama i Tizbe, prijevod iz Ovidijevih Metamorfoza. Godine 1589. svoju joj je zbirku, po narudžbi tada padovanskog studenta Zlatarića, posvetio talijanski pjesnik Cesare Simonetti.
Autor teksta: Zvonimir Bulaja
