Autor je jednoga od najpopularnijih djela u povijesti dječje književnosti – Petra Pana.
James Matthew Barrie rođen je 9. svibnja 1860. godine u Kirriemuiru u obitelji siromašna tkalca u kojoj je osim njega bilo još devetero djece. Kada mu je bilo šest godina, poginuo mu je trinaestogodišnji brat David na klizanju, a slika smrznutog dječaka duboko se urezala u Jamesovo pamćenje. Odmalena mu je knjiga bila važan predmet. Volio je čitati Waltera Scotta, Robinzona Daniela Defoea, Roberta Michaela Ballantynea – čiji mu je Koraljni otok (1858.) bio najdraža priča. Uz nju i Otok s blagom (1883.) Roberta Louisa Stevensona, knjiga koja je kasnije utjecala na oblikovanje lika kapetana Kuke i njegovih gusara. Pokušavao je pisati još kao dječak, a njegovi prvi književni pokušaji bili su na tragu fantastične i pustolovne priče. Već kao srednjoškolac počeo se baviti dramom. Osnovao je u svojoj školi dramski krug, u kojemu je i izvedena njegova prva drama Bandalero the Bandit (Bandalero razbojnik) 1877. godine.
U 22. godini života upisuje studij na Sveučilištu u Edinburghu. Za vrijeme studija pisao je drame za novinski list Edinburgh Evening Courant, a nakon što je diplomirao 1882. godine preselio je u London te radio kao novinar i počeo s objavljivanjem pripovijesti o životu škotskih seljaka. Objavio je tada svoj prvi roman Better Dead (1887). U knjizi Margaret Ogilvy (1896.) opisao je život svoje majke. Bio je najistaknutiji član škotske književne skupine Kailyard School, koja je od 1888. do 1896. godine djelovala u sentimentalno-romantičarskom duhu.
Godine 1891. oženio se lijepom londonskom glumicom Marry Ansell u rodnome gradu Kirriemuiru. Brak im nije bio idiličan. Razveli su se 1909. godine, a djece nisu imali. Razvod je za Barrieja bio veoma bolan. Unatoč nesretnoj ljubavnoj vezi, Barrie je zasnivao brojne čvrste prijateljske veze s mnogim istaknutim ličnostima svojega vremena, poput pisaca Roberta Louisa Stevensona, Thomasa Hardya, Georgea Bernarda Shawa, H. G. Wellsa, Rudyarda Kiplinga, Arthura Conana Doylea, Georgea Cecila Ivesa, istraživača Afrike Josepha Thompsona, polarnog istraživača R. F. Scotta, i drugih.
Početkom 20. stoljeća postao je jedan od najuspješnijih britanskih dramatičara. Sklon miješanju zbilje i mašte, proslavio se dramama: Quality Street (Ulica Quality) 1901., The Admirable Crichton (Divni Crichton) 1902., What Every Woman Knows (Što svaka žena zna) 1908., Dear Brutus (Dragi Brut) 1917., Mary Rose 1920. i The Boy David (Dječak David) 1936. Postoje pak i oni kritičari koji drže ove drame suviše sentimentalnima, te smatraju kako je Barrie pretjerano idealizirao likove žena i djece.
Barriejeva djela protkana su specifičnim i profinjenim humorom, što je posebno vidljivo u njegovim proznim djelima, odnosno romanima: The Little Minister (Mali sluga, 1891.), Sentimental Tommy (Sentimentalni Tommy, 1896.), Tommy and Grizel (1900.), The Little White Bird (Bijela ptičica, 1902.), Farewell Miss Julie Logan (Zbogom, gospođice Julie Logan, 1931.). Upravo su ta djela utirala put njegovoj filozofsko-poetičnoj komponenti i prethodila njegovom najvećem djelu, Petru Panu.
Lik vječnog dječaka Petra Pana pojavio se prvi puta u romanu za odrasle The Little White Bird (iz kojega je autor preuzeo šest poglavlja za priču Petar Pan u Kensingtonskim vrtovima, 1906.), gdje dječak David šeće s odraslim prijateljem (autorom) Kensingtonskim parkom u Londonu, a ovaj mu pripovijeda o zagonetnom dječaku Petru Panu koji živi u parku družeći se s pticama, vilama i vilenjacima. Sama ideja vječnoga djetinjstva rođena je već u romanima Sentimental Tommy i Tommy and Grizel, u kojima se opisuju događaji vezani uz dječaka koji se izgubio i ne želi da ga pronađu roditelji koji će ga natjerati da nastavi rasti. Dakle, već u tim djelima vidljiva je misao o prolaznosti djetinjstva i odrastanju kao pošasti koju je nemoguće izbjeći.
Petar Pan prvi je puta kao igrokaz izveden 1904. godine na sceni londonskog kazališta The Duke of York’s (Vojvoda od Yorka). Već iduće godine postavljen je i na njujorškom Broadwayu. Kod djece je izazvao oduševljenje, a izvrsno je prošao i kod kazališnih i književnih kritičara; stoga je 1911. igrokaz prenesen u knjigu Peter and Wendy, kako je glasio naslov u prvom izdanju. U kasnijim izdanjima knjiga je dobila naslov i podnaslov koji se danas najčešće koriste: Petar Pan, ili Dječak koji nije htio odrasti (Peter Pan, or The Boy Who Wouldn’t Grow Up). Knjiga je kod većine kritičara dobro prihvaćena i smatrana je klasičnim djelom dječje književnosti, no kod nekih je ipak naišla na zamjerku. Primjerice, uvaženi engleski povjesničar i kritičar dječje književnosti John Rowe Townsend naglašava vrijednost igrokaza, ali osporava vrijednost knjige Peter and Wendy i smatra da se knjiga nezasluženo okoristila slavom igrokaza. Bez obzira na kritike, Petar Pan je jedno od onih djela koja nadilaze svoje vrijeme, preživljavaju mijene ukusa i jezičnih izričaja te nikada ne padaju u zaborav. Naprotiv, jedno je od najpopularnijih djela u povijesti dječje književnosti.
Osobitu je popularnost Petar Pan stekao u Disneyevoj produkciji. Walt Disney prvi se puta susreo s Petrom Panom kao dječak, kada je londonsko kazalište gostovalo s predstavom u SAD-u. Na prvu ga je osvojila, a kada je njegovo lokalno amatersko kazalište postavljalo predstavu, ispunila mu se ogromna želja: naime, dobio je priliku glumiti Petra Pana. Stoga ne čudi što je kasnije, kao majstor animacije, odlučio upravo Barrijevu priču pretvoriti u cjelovečernji animirani film Peter Pan (1953). Time su cijeloj priči omogućene iluzije, oblici i pokreti (Petar Pan je izuzetno pokretan, on leti) koji su neizvedivi u drugim medijima. Mnogi smatraju kako je upravo animirani film najbolje prikazao sve ono što je u priči zapisano, te da su, unatoč golemom uspjehu koju je postigao na pozornici, tek kroz crtić ostvarene sve mogućnosti i dosezi te priče.
Jedan od najslavnijih filmskih redatelja Steven Spielberg Barrijevu je priču oživio na velikom platnu 1992. godine. Prema Petru Panu napravio je film Kuka, u kojemu je dao novo, suvremenije viđenje mita o dječaku koji nije želio odrasti. Spielbergova je priča kritika otuđenoga čovjeka, pripadnika zapadne kulture, koji tek nakon što doživi veliku tragediju shvati što su stvarne životne vrijednosti. Motiv različitosti svijeta djece i odraslih prisutan je u oba djela, no Barriejeva priča je univerzalnija, jer je prožeta filozofskim razmišljanjima o djetinjstvu i njegovoj prolaznosti.
Godine 2004. Marc Forest režirao je film o životu J. M. Barrieja i njegovom platonskom ljubavnom odnosu sa Sylvijom Llewelyn Davies Finding Neverland (kod nas distribuiran s naslovom San za životom), s Johnnyjem Deppom u ulozi Barrieja, Kate Winslet u ulozi Sylvije, te s Julie Christie, Radhom Mitchell i Dustinom Hoffmanom u ostalim ulogama. Film je nominiran za nekoliko Oscara, a osvojio je »kipić« za najbolju glazbu.
Petar Pan je vrlo brzo nakon što se pojavio postao iznimno popularan i prodavan. U vrlo kratkom vremenu dječak koji nije htio odrasti dosegao je slavu pa je već 1912. godine dobio svoj kip u Kensingtonskome parku koji je izradio kipar George Frampton. Ipak, izgledom kipa pisac Matthew Barrie nije bio osobito zadovoljan, te ga komentirao riječima: »Ne pokazuje vražićka u Petru!« No, kip je i dandanas u istome obliku na istom mjestu.
Kralj George V. dodijelio je Barrieju titulu baroneta 1913. godine, a 1922. kraljevski Orden za zasluge, kao istaknutome pripadniku britanskoga Kraljevstva. Nakon toga, da bi mu čestitali, k njemu su navraćali brojni ministri, vojvode, slavni filmski glumci i drugi obožavatelji. Ugled mu je još više porastao nakon što je 1929. prenio autorska prava na djela o Petru Panu londonskoj dječjoj bolnici Great Ormond Street, koja je uživala dobrobiti od prodaje knjige i filmskih adaptacija sve do 2007. godine.
Od 1919. do 1922. godine Barrie je obnašao dužnost rektora Sveučilišta St. Andrews u Škotskoj, a od 1930. do smrti bio je kancelar Sveučilišta u Edinburghu, čija je dužnost među ostalim i predstavljanje te promicanje imidža tog slavnog sveučilišta diljem svijeta.
Sir James Matthew Barrie umro je od upale pluća 19. lipnja 1937. u Londonu, a pokopan je u rodnome Kirriemuiru u Škotskoj.
Luka Barišić
