Danski pisac Hans Christian Andersen uz braću Grimm i Charlesa Perraulta sinonim je za bajke. Njegova djela prevedena su na preko 150 jezika i tiskana u milijunima primjeraka diljem svijeta.
Rođen je 2. travnja 1805. u danskome gradiću Odenseu. Njegov otac Hans Andersen bio je postolar, a majka Anne Marie nakon smrti muža preživljavala je kao pralja. Premda je otac tvrdio da su plemićkog porijekla, bili su siromašni, pa je Andersenovo djetinjstvo i školovanje bilo oskudno. Bio je sin jedinac, a vrijeme koje je provodio s ocem najčešće je ispunjavalo čitanje Priča iz 1001 noći. Roditelji su ga poslali u internat želeći mu omogućiti dobro školovanje, no nakon očeve smrti 1818. godine školu je pohađao vrlo rijetko. Ostao je uglavnom prepušten samome sebi. Postao je čudak, izgleda koji baš i ne privlači, no imao je visoko mišljenje o sebi i želio je postati slavan. U usamljenim igrama i čitanju knjiga iz kućne knjižnice kao što su Biblija, Holbergove komedije i Priče iz tisuću i jedne noći izgrađivao je svoju maštu.
Kao mladić zaljubio se u kazalište. Naime, grad u kojemu je živio, Odense, bio je jedini grad u Danskoj uz glavni grad Kopenhagen koji je imao kazalište. Zbog te rane ljubavi prema kazalištu nije ispunio majčinu želju da izuči krojački zanat, već se u četrnaestoj godini života, nekoliko dana nakon Svete potvrde, bez značajnije naobrazbe i bez igdje ičega, uputio u Kopenhagen i upisao kazališnu školu s baletom i pjevanjem. Imao je lijepi, visoki glas, sopran, zbog čega je primljen u Dansko kraljevsko kazalište, no kada je mutirao izgubio je glas pa su ga otpustili. Dugonja i Nespretnjak, kako su ga zvali (zbog izgleda i smetenosti), okušao se baletu, glumi i pisanju tužnih igrokaza, no ništa od toga nije mu polazilo za rukom. Ipak, imao je snažnu volju i vjeru u sebe, što je primijetio ravnatelj kazališta Jonas Collin te se zauzeo za njega i upisao ga u gimnaziju u Slagelseu (1822.). Od 1825. godine živio je u domu ravnatelja škole Simona Meislinga, te je s obitelji Meisling 1826. preselio u Helsingør (gradić na krajnjem istoku Danske) kada je Simon Meisling ondje dobio posao ravnatelja škole.
Nakon Andersenovih ustrajnih molbi da ga premjeste iz Meislingove škole, Collin je to učinio 1827. te mu je dogovorio privatnu poduku u Kopenhagenu, gdje je potom 1828. položio prijemni ispit na Sveučilištu. Tih godina stekao je kulturu i obrazovanje kakvo su imali srednji slojevi građanstva. Osim Jonasa Colinna, upravitelja kazališta i kraljeva financijskog savjetnika koji mu je bio mecena u pravom smislu te riječi, Andersenovi značajni zaštitnici bili su i pjesnik Frederik Hoegh-Guldberg, brat pukovnika Christiana Hoegh-Guldberga, glavnog komandanta garnizona u Odenseu, te Peter Frederik Wulff, admiral, pisac i prevoditelj. Uz to, Andersen je kao i drugi danski mladi talenti imao pomoć kraljeve privatne zaklade Ad usus publicos, u kojoj su Jonas Collin i kasnije njegov sin Edvard bili tajnici.
Andersen se najprije okušao u pisanju pjesama. Još kao student napisao je lirsku pjesmu Umiruće dijete zbog koje je stekao poprilično veliko samopouzdanje. Prvu priču, Duh na Palnatokevoj grobnici, objavio je 1822. Prva Andersenova bajka, Lojna svijeća iz 1820-tih, pronađena je nedavno u jednom danskom arhivu. Godine 1829. napisao je prvo svoje veće djelo, arabesku u prozi Put pješice od Holmenskog kanala do istočnog rta Amagera. Objavio je više zbirki pjesama, među kojima su Pjesme (1830.), Fantazije i skečevi (1831.) te Sabrane pjesme (1833.). Prijatelj Adelbert von Chamisso, njemački pjesnik kojega je upoznao na putovanju 1831. godine po Njemačkoj, preveo je nekoliko Andersenovih pjesama na njemački, što je privuklo pažnju skladatelja Roberta Schumanna koji je odlučio uglazbiti pet njegovih pjesama. Andersen je uskoro počeo prijateljevati sa Schumannom, Felixom Mendelssohnom i Franzom Lisztom.
U svojoj domovini bio je neshvaćen, ali sretan što je uspio krivome shvaćanju umaći u tuđinu. Put mu je omogućila kraljeva potpora, a obišao je gotovo sve zemlje Europe te bio i u Aziji i Africi. Prvi veći put poduzeo je 1833. u nadi da će se obogatiti iskustvom i umjetnošću, što će rezultirati pravim i velikim književnim djelom i tako ušutkati zlobnike i sumnjala u Danskoj. Putovanje u Italiju snažno je djelovalo na Andersena, a po povratku je 1835. godine napisao roman Improvizator kojim je postigao prvi veliki uspjeh. Tomu je svakako pridonijelo piščevo častoljublje i novi dojmovi što ih je skupio na putu po Italiji. Improvizator se ubrzo pojavio na njemačkom jeziku, te je nakon toga preveden na još nekoliko jezika.
Bajke leže u meni poput sjemenki; potreban je samo dašak vjetra, zraka sunca ili kap gorčine pa da se rastvore u cvijet.
Bajke je Andersen počeo pisati inspiriran djelima koja je čuo i čitao u djetinjstvu. Ronilačko zvono – bajka iz dubine oceana objavljeno je 1827. u književnom časopisu Kjøbenhavns flyvende Post. Jedno je od prvih djela što ga je Andersen nazivao bajkom, što ono zapravo i nije, već je riječ o fantastičnoj priči, odnosno komičnoj fantaziji u stihu. Djelo je uvršteno i kao 12. poglavlje njegove maštovite knjige Put pješice od Holmenskog kanala do istočnog rta Amagera.
Godine 1835., kada je objavio i prvi roman, objavio je i prvi svezak bajki (bajka se na danskom kaže eventyr) pod naslovom Eventyr, fortalte for Børn (Bajke kazivane djeci) koje su tada prošle gotovo neopaženo, iako su u zbirci bajke kao što su Kresivo, Palčica, Veliki Nikola i Mali Nikola, Kraljevna na zrnu graška, Cvijeće male Ide, Carevo novo ruho. Danski su mu kritičari zamjerali što je njegova književnost zabavljala, a ne podučavala djecu; za Andersenove bajke smatrali su da uopće nemaju pouke. Njega to srećom nije obeshrabrilo, bajke su mu kasnije su doživjele golemu slavu i postale neizostavno štivo u odrastanju svakog djeteta. Nastavio ih je pisati do starosti, napisao ih je 156. Izlazile su pod naslovima zbirki Nye eventyr, I-II (Nove bajke 1843.-1847.), Historier, I-II (Priče, 1852.-1853.) te Nye eventyr og historier (Nove bajke i priče, 1872.)
Ruski književni kritičar N. A. Dobroljubov tvrdio je da Andersenove bajke imaju prekrasnu osobinu u odnosu na ostale dječje priče, a ta je da ono što zaista postoji u stvarnosti dobiva poetički karakter i da one ne plaše dječju maštu svakakvim stvorenjima i tamnim silama. Andersenova je snaga u tome što oživljava obične stvari: kositreni vojnik tuži se na svoju samoću, lan doživljava svakakve preobrazbe dok prelazi u platno, rublje ili papir, a cvijeće nerijetko veselo zapleše. Upravo su najljepše i najpopularnije bajke u kojima nema ničega fantastičnog, primjerice Princeza na zrnu graška, Djevojčica sa žigicama, Carevo novo ruho, Suputnik…
Andersen je motive i inspiraciju pronalazio posvuda: kod Hoffmanna, u narodnoj bajci, kod drugih pripovjedača, u narodnoj i umjetničkoj poeziji, u vlastitom životu, u druženju s prijateljima, u prirodi. Unio je i mnogo novih elemenata. Narodne je motive očistio od grubosti te uveo osobe i događaje iz vlastitog života (u Palčici se može prepoznati kćer admirala Wulffa, Henrietta; u Cvijeću male Ide mala Ida, kćerka pjesnika Thielea te botanički vrt u Kopenhagenu; za Kraljevnu na zrnu graška smatra se da je nastala vjerojatno kao posljedica svađe između Andersena i male Henriette; lik savjetnika Collina pojavljuje se u mnogim pričama…).
U svijet bajke uveo je nove životinje. Pored vukova, labudova, slavuja i žaba, u njegovim pričama nalazimo puževe (Sretna porodica), rode (Rode), ribice (Palčica), miševe (Klinčorba), krticu, zujka (Zujak), patke (Ružni pačić), vrapce (Obitelj iz susjedstva) itd. Osim životinjskog, Andersen je obogatio i biljni svijet. Biljke se čak javljaju kao glavni ili sporedni likovi u nekim pričama. Andersen nastoji kroz cvijet ili biljku, prema njezinu izgledu ili držanju, prikazati čovjeka i u tome ih smislu oživljava. Nenadmašiv je Andersen i u oživljavanju stvari (igračke, figurice, svakodnevni predmeti, kuće i sl.). U mnogim su pričama istaknute već u naslovu: Kresivo, Srećine kaljače, Crvene cipelice, Kositreni vojnik, Stara ulična svjetiljka, Stara kuća… Prilikom oživljavanja stvari izvrsno se stapaju fantastično i realno, simbolika i realizam, poezija i pripovijedanje, bajka i život.
U svome pripovijedanju Andersen pribjegava jednostavnom, govornom jeziku. U djelima ima podosta biblijskih motiva. Andersen je, naime, bio veliki vjernik. Čvrsto je vjerovao u Božju providnost i bio je uvjeren da Bog ima s njim određene planove. U vrijeme školovanja zapisao je jednom u svoj dnevnik: »Nije lijepo od Gospodina da me pusti biti toliko nesretnim u latinskom jeziku«, dok je u trenucima sreće osjećao želju »da pritisne dragoga Boga na svoje srce«. U svojoj trećoj autobiografiji Bajka mog života napisanoj 1855. godine zapisuje: »Postoji dobri Bog koji sve stvari vodi u najboljem smjeru.«
Njemačka je tijekom Andersenovih silnih putovanja Europom postala njegov drugi dom, no svojom živahnošću i osjećajem za umjetnost posebno ga se dojmila Italija. Prema Danskoj je pisac gajio dvostruke osjećaje: bila je to u jednu ruku zemlja čiju je uskogrudnost katkad gorko prezirao, a s druge strane zemlja bez koje nije mogao, iako je izvan nje proveo ukupno devet godina. Potaknut krajevima i narodima koje je upoznao, napisao je pet putopisa, vrlo slikovitih, koji su mu donijeli golemu popularnost: Lutanja romantičnim predjelima Hartz planina, saksonske Švicarske… (1831.), Pjesnikov bazar (1842.), Slike iz Švedske (1851.), U Španjolskoj (1863.) i Posjet Portugalu (1868.). Njima valja pridodati i određen broj skečeva i članaka, ponajprije Silkeborg (1853.), Skagen (1859.) te Posjet Charlesu Dickensu u ljeto 1857. (1860.) Andersen je adaptirao tridesetak kazališnih komada različitih vrsta. Neki su od njih revijalnoga karaktera, pisani za Udrugu studenata, u kojima je i sam glumio, no pisao je i za Kraljevsko kazalište u Kopenhagenu te za kazalište Casino. Značajno je Andersenovo djelo libreto opere Mala Kirstin skladatelja Johana Petera Emiliusa Hartmanna. Opera je prvi put izvedena 1846. godine te je bila danska nacionalna opera sve do pojave Maskerade Carla Nielsena. Njegovu domoljubnu poemu Ja sam Skandinavac (1840.) uglazbio je skladatelj Otto Lindblad. Stekla je golemu popularnost te postala svojevrsna himna.
Hans Christian Andersen postigao je ono o čemu je sanjao i u što je vjerovao. Postao je slavan i vječan. Iz najnižih društvenih slojeva uspio se izdići i postati redoviti gost gospodskih kuća i kraljevskih palača u Danskoj i u svijetu, a 1866. godine i počasni državni savjetnik. Njegov je život primjer društvene mobilnosti koja postala moguća za sve nakon revolucije 1848.-1849. Također i konačna potvrda kako se uz upornost i vjeru u sebe može postići svaki zacrtani životni cilj. Nije ga u životu spriječila neimaština i obeshrabrila siromašna i malograđanska sredina jer, kao što je u bajci Ružni pačić sam napisao: » Nije važno to što se izlegao u pačjem gnijezdu, nego što je ležao u labuđem jajetu!« Za tu je priču rekao da ima itekako veze s njegovim životom; treba imati na umu da se radi o posve originalnoj priči.
Prema liku iz Andersenove bajke, maloj sireni, u Kopenhagenu je napravljen spomenik koji je najposjećenija turistička atrakcija toga grada: godišnje ju posjeti preko milijun ljudi. U Kini, nedaleko od Šangaja, sagrađen je tematski park prema Andersenovim bajkama. Prema njegovim bajkama snimljeni su brojni animirani filmovi, primjerice ruski klasik Snježna kraljica (1957.) i Disneyeva Mala Sirena (1989.).
Po Hansu Christianu Andersenu nazvana je najznačajnija nagrada u dječjoj literaturi, često nazivana i Malom Nobelovom nagradom, koju IBBY (International Bord on Books for Young People) dodjeljuje živućem piscu ili ilustratoru za trajan doprinos dječjoj književnosti.
Dan 2. travnja, Andersenov rođendan, slavi se kao Međunarodni dan dječje knjige.
