Premda pripada malom i rubnom narodu, jeziku i književnosti – norveškoj – Henrik Ibsen jedan je od najutjecajnijih i najcjenjenijih europskih dramskih pisaca kraja 19. stoljeća, vremena rađanja modernog svijeta. Naziva ga se »ocem dramskog realizma« i smatra pretečom moderne psihološke i socijalno-kritičke »problemske drame«, a djela mu se i danas često izvode u cijelom svijetu. Svojim je dramama često skandalizirao suvremenike i na kazališne daske donosio teme o kojima se ranije nije smjelo javno progovoriti. Osobito ga se cijeni zbog majstorskog prikaza snažnih ženskih dramskih protagonista (Nora, Hedda Gabler), te među prvima u dramskoj književnosti progovara o neravnopravnom i teškom položaju žena.
Odgajan je u imućnoj građanskoj obitelji, no djetinjstvo mu je obilježio očev bankrot, odavanje pijanstvu i napuštanje obitelji koja je potom posve osiromašila. S petnaest godina prekida školovanje i samostalno se skrbi o sebi. Tema ekonomske propasti građanske obitelji, te materijalne i moralne propasti njezinih članova, provlačit će se poslije kroz njegovo stvaralaštvo. Zarana se zainteresirao za kazalište i pisao drame. Radio je kao dramaturg u nacionalnom kazalištu u Bergenu i u Oslu. Od rada u kazalištu Ibsen je s obitelji (žena i sin) teško živio. Godine 1864. napustio je Norvešku i živio u južnoj Italiji, u Njemačkoj, te kraće vrijeme u Danskoj i Austriji. Ibsen će svoja najznačajnija djela stvoriti u inozemstvu. U Norvešku se vratio 1891. godine kao slavan, ali i osporavan i kontroverzan pisac. Umro je 1906. godine u Kristianiji (danas Oslo, glavni grad Norveške).
Vrijedi napomenuti da je sin Henrika Ibsena, Sigurd Ibsen, na početku 20. stoljeća bio norveški premijer i jedan je od najzaslužnijih za miran razlaz Švedske i Norveške 1905. godine.
Henrik Ibsen je pisao i poeziju, no ta su mu djela ostala u sjeni drama. Prve je zapažene uspjehe stekao povijesnim dramama Pretendenti na prijestolje 1863.) i Brand (1865.), te dramama Olaf Liljecrans (1857.) i Peer Gynt (1867.) temeljenima na drevnim nordijskim predajama, legendama i sagama.
Svjetsko je priznanje Ibsen stekao dramama koje donose kritiku građanskog morala, društvenih prilika, tradicionalnih bračnih i obiteljskih odnosa: Komedija ljubavi (1862.), Savez mladeži (1869.) Stupovi društva (1877.), Nora ili Kuća lutaka (1879.), Sablasti (1881.), Neprijatelj naroda (1882.). Ibsen u tim dramama razotkriva obitelji, bračne i ine odnose unutar četiri zida, dovodi u pitanje fraze poput stabilnog braka, sretne obitelji ili bračne sreće. Tema ženske pozicije u društvu, obitelji i braku posebno je zaokupljala Ibsena. O njoj progovara i njegova vjerojatno najpoznatija drama Nora ili Kuća lutaka. Ibsen se u tim dramama drži poetike realističke drame, donosi na sceni situacije vrlo životne i vjerodostojne, razotkrivajući tradicionalne društvene odnose u kojima se iza prividnog sklada i mira kriju nezadovoljstvo, nepravda i nepovjerenje. Ibsen uzdiže pojedinca koji se usuđuje pobuniti i iznevjeriti očekivanja društva. U drame često unosi i elemente naturalizma. Tako se u Kući lutaka spominje, a u Sablastima određuje dramsku radnju spolna bolest. O tim je bolestima, posljedici spolnog promiskuiteta, europsko građansko društvo 18. i 19. stoljeća sa strahom i zgražanjem šaptalo. Sifilis su imali mnogi, među njima i brojni znameniti umjetnici, a bolest je donosila smrtne posljedice ili barem grozan život. Ipak, bilo je nezamislivo govoriti o tome naglas, naročito u pristojnom društvu, a još manje pisati o tome. Ibsen se to usudio, iako u Sablastima bolest eufemistički naziva »spinalnom tuberkulozom«.
Treći tematski krug čine Ibsenove drame posvećene psihologiji likova kao ključnomu elementu životne drame. To su: Divlja patka (Vildanden, 1884.); Rosmersholm (1886.), Žena s mora (1888.), Hedda Gabler (1890.) i Graditelj Solness (1892.). Autor se usredotočuje na mračne strane ljudske duše koje se iskazuju u lažima, izdajama, prevarama, samoubojstvima.
Ibsen je pisao danskim (ili »dansko-norveškim« jezikom), koji je u to vrijeme zajednički jezik tih dviju zemalja, a i do danas su unatoč različitim pravopisnim standardima ta dva jezika zadržala međusobnu razumljivost. Djela je najčešće objavljivao u Danskoj, ali su njegove važnije drame imale svoje praizvedbe u značajnijim kazalištima u Njemačkoj (Dresden, München, Berlin…), a Sablasti čak u Chicagu u Americi. O popularnosti njegovih drama svjedoči činjenica da su se njegova djela u Berlinu 1877. godine u istom trenutku igrala u čak pet kazališta.
Ibsenova su djela zbog intrigantnih tema, ali i zbog majstorskog scenskog izraza, imala snažan utjecaj na europsku dramu potkraj 19. i početkom 20. stoljeća. Isticalo ga se kao najvećeg europskog dramatičara nakon Shakespearea, koji je kazalištu vratio aktualnost i društveni značaj. Nešto mlađi i podjednako cijenjeni švedski dramski pisac August Strindberg često ga je kritizirao i svojim dramama odgovarao na Ibsenove, bio s njim u osobnom sukobu, ali svojim djelom ga očito nasljeduje. Ibsen je uzor i model dramskim i kazališnim velikanima kao što su Čehov i Stanislavski, George Bernard Shaw, Arthur Miller ili Pirandello. Odredio je razvoj i stil skandinavske kinematografije i njezinih brojnih velikana, ali i svjetske.
Brojne su njegove drame doživjele prilagodbe u druge medije ili su bile direktan poticaj za nova umjetnička djela. Njegov je utjecaj na zapadno kazalište XX. stoljeća izniman, pa i na hrvatsko, osobito u doba moderne kada je u Hrvatskoj bio najizvođeniji strani autor i izvedena su mu u hrvatskim kazalištima gotovo sva djela iz naturalističkoga i simbolističkog opusa.
U Zagrebu se Ibsenova Nora prvi put igra još 1888. godine, a do Prvog svjetskog rata na pozornici HNK najizvođeniji je strani dramski pisac. Mnogi su velikani hrvatskog glumišta, primjerice Marija Ružička Strozzi, Andrija Fijan, Nina Vavra ili Ivo Raić, u njegovim djelima dali svoje životne uloge. Ibsenov su utjecaj isticali hrvatski dramski pisci Ivo Vojnović, Fran Galović, Milan Begović, Janko Polić Kamov, Milan Ogrizović, Miroslav Krleža i mnogi drugi.
Od 2007. godine norveška vlada dodjeljuje međunarodnu »Ibsenovu nagradu«, prestižnu i financijski vrlo izdašnu, pojedincima i organizacijama iznimnih postignuća u duhu djela Henrika Ibsena.
dr. sc. Jelena Vignjević
