Euripid

otok Salamina (?), oko 480. pr. Kr. - Aretusa, Makedonija, oko 406. pr. Kr.

 

Euripid (grč. Εὐριπίδης) je najmlađi u nizu tri slavna grčka tragičara (nakon Eshila i Sofokla). Orijentiran prema realizmu, prvi je radio psihološku karakterizaciju likova te se smatra tvorcem psihološke drame.

 

 

Prema jednoj nepotvrđenoj legendi, rođen je na Salamini upravo na dan velike pomorske bitke protiv Perzijanaca 480. godine pr. Kr, premda drugi izvori njegovo rođenje stavljaju i ranije. Malo se podataka zna o njegovom životu, a sačuvane su i brojne legende, poput one da je svoja djela pisao u “Euripidovoj špilji” na otoku Salamini. Bio je iz bogate i ugledne obitelji, obrazovan, te je među prvima posjedovao privatnu biblioteku knjiga. Nije bio aktivan u politici niti je sudjelovao u političkom životu. Učio je od filozofa Arhelaja, Anaksagore i Sokrata, te je veći dio života proveo baveći se književnim radom i družeći se sa suvremenim državnicima, pjesnicima i filozofima. Smatralo ga se sljedbenikom sofista.

Godine 408 p. n. e. makedonski kralj Arhelaj pozvao ga je, zajedno s ostalim velikim umjetnicima, na svoj dvor u Pelu. U Makedoniji je i umro oko 406 p. n. e.

 

Dramom Pelijade predstavio se atenskoj publici godine 455. p. n. e., dakle godinu dana nakon Eshilove smrti, ali je osvojio treće mjesto što je bio neuspjeh. Prvu pobjedu na dramskim natjecanjima čekao je do 441. p. n. e., kada se natjecao protiv Sofokla koji se predstavio Antigonom. Nakon toga pobijedio je još tri puta za života i jedanput posmrtno. Posmrtno je pobijedio tetralogijom u kojoj su bile drame Ifigenija u Aulidi, izgubljena Alkmeon u Korintu i Bakhe, a postavio ju je njegov sin Euripid mlađi. Relativno malen broj pobjeda na dramskim natjecanjima – Eshil je pobijedio 13 puta, a Sofoklo čak 18 – objašnjava se oštrim sukobom Euripidovog realizma i tradicije, što je značajno slabilo utisak koje su njegove predstave ostavljale na onodobnu atensku publiku. Najveći grčki komediograf Aristofan ga je volio ismijavati, osobito u komediji Žabe, kada Dioniz putuje u Had kako bi vratio Euripida u svijet živih, no bog na kraju nakon pjesničkog natjecanja vraća Eshila.

Suvremenici su mu predbacivali da je uništio tragediju. Svojim realizmom (Sofoklo je za Euripida izjavio da prikazuje ljude onakvima kakvi jesu, dok ih on prikazuje onakvima kakvi bi trebali biti), naročito obradom erotike i prikazom tamne strane ženske čudi, te odmakom i kritikom religije i tradicionalnih vjerovanja, sablažnjavao je suvremenike, pa ga je Aristofan smatrao rušiteljem morala.

Zasluženo priznanje dobio je tek poslije smrti. Zahvaljujući i Aristotelu, koji ga stoljeće kasnije ističe kao najtragičnijeg pjesnika, te Seneki, koji ga je preporučio rimskim tragičarima, Euripidova djela su neprekidno prisutna do danas i smatra ga se jednim od najvećih dramskih pisaca svih vremena. Snažan je njegov utjecaj na atensku novu komediju u 4-3. st. p.n.e, rimsku dramu i francuski klasicizam, a u usporedbi s drugom dvojicom velikih grčkih tragičara njegove drame nam danas djeluju najmodernije.

 

Kao i ostali dramatičari Euripid preuzima građu iz mitologije. Međutim, on svoje mitske junake i bogove lišava nadnaravne veličine i moći te ih prikazuje kao obične ljude. Oni tako postaju puko dramsko sredstvo. Usredotočivši se na unutrašnja proživljavanja i motive svojih likova, Euripid je promijenio tragediju portretirajući snažne ženske likove nadmoćne muškarcima (Medeja, Hekaba) i likove inteligentnih robova i običnih ljudi.

Sačuvano je 17 od preko devedeset Euripidovih tragedija: Alkestida, Andromaha, Bakhantice (Bakhe), Elektra, Feničani, Hekaba, Helena, Heraklo, Heraklide, Hiketide, Hipolit, Ifigenija među Taurijcima, Ifigenija u Aulidi, Ijon, Mahniti Heraklo, Medeja, Orest i Trojanke. Autorstvo osamnaeste tragedije koju mu pripisuje antička tradicija, Res, danas se osporava zbog stilskih razlika. Sačuvana je i njegova satirska igra Kiklop, jedina potpuna satirska igra antičke Grčke. Poznato nam je dakle više Euripidovih drama nego Eshilovih i Sofoklovih zajedno.

 

 

Zanimljiv je i način na koji su se Euripidove drame sačuvale do našeg doba. Naime, po sedam danas poznatih Eshilovih i Sofoklovih drama njihova su najpoznatija djela sačuvana prepisivanjem kroz stoljeća, dok su se Euripidove drame sačuvale u rukopisu koji je bio jedan od nekoliko svezaka u kojima su njegova djela bila poredana po alfabetskom redoslijedu, te je sadržao samo one drame čiji naslov počinje grčkim slovima od E (eta) do K (kapa)! Dakle, unatoč činjenici da je zahvaljujući  tome danas poznat velik broj njegovih djela, stjecajem okolnosti poznat nam je samo njihov “slučajni” uzorak.

 

Uveo je dulji monolog u prologu i sustav deux ex machina, božanstvo koje nenadano raspleće dramski zaplet spuštanjem na pozornicu uz pomoć posebne naprave. Također je uveo i govor suvremenih ljudi, izbjegavao je suhoparnost, ukrašavanje i apstrakciju.

 


Tekst prema:

  • Grčke tragedije; prev. Koloman Rac, Mladinska knjiga, Ljubljana-Zagreb, 1990.