Ivana Petešić
Književnika Alojza Majetića, rođenog 1938. u Rijeci, možda je najbolje opisati kao zaigranog rušitelja književnih konvencija. U svojoj se poeziji često koristio slengom, žargonom, a jedan je od začetnika tzv. »proze u trapericama«, nove generacije u hrvatskoj književnosti. Školu je polazio u Delnicama, pa će se u njegovom opusu goransko djetinjstvo izmiješati s urbanom zagrebačkom sredinom gdje je pohađao studij i radio kao korektor, novinar, samostalni književnik i urednik. Prva njegova pjesnička zbirka, Dijete s brkovima priča iz 1956., donosi poigravanje riječima i korištenje slenga. Pripovijetke skupljene u zbirku Otimam (1963.) nisu se svidjele tadašnjoj vlasti, pa je ona zabranjena, a isto se dogodilo u njegovu romanu Čangi (1963.). Roman Čangi govori o zagrebačkom huliganu koji je poslan na preodgoj na radnu akciju, što ni malo ne utječe na njegov ironičan stav prema životu, pa »preodgoj« ne uspijeva. Ovime Majetić daje jasnu kritiku tadašnjoj socijalističkoj omladini, što izaziva pokretanje sudskog postupka protiv njega. U postupku Majetić biva optužen zbog nemorala, a dokumente sa suđenja objavit će u sljedećem svom romanu – Čangi off gottoff (1970.), svojevrsnom nastavku Čangija.
Tijekom 1970-ih i 1980-ih piše uglavnom poeziju s naglašenim erotizmom i ludizmom, napisao je i dva romana za djecu (Omiški gusari, 1981. i Glavata priča, 1991.). Napisao je i desetak radijskih i televizijskih drama (Kamo brzaš stari, 1971.; Škola za frajere, 1973.; Zajamčeno bezbolno, 1977.; Sjećanje na zavičaj, 1995.; Zvona za ptice, 1995., i dr.), a u novije doba koristi nove tehnologije – objavljuje nekoliko pripovjedaka na blogu, a roman Bestjelesna u potpunosti je napisan na Internetu, poseban po tome što je Majetić nekolicinu komentatora njegova bloga uveo u roman kao likove. Njegov zadnji objavljen roman (Glasovi ispod površine, 2009.) napisan je također u virtualnom svijetu u suradnji s mladom hrvatskom spisateljicom Danielom Trputac.
Svojim književnim stvaralaštvom posebno je vezan za prostor Rijeke hrvatski književnik Nedjeljko Fabrio 
(rođen 1937.). Kako je djetinjstvo proveo u Rijeci, bio je svjedokom povijesnih promjena koje su zadesile Rijeku nakon kapitulacije Italije 1943. godine, te iseljavanja talijanskog stanovništva. Ta će tematika biti glavnom okosnicom njegovih povijesnih romana Vježbanje života (1985.), Berenikina kosa (1989.) i Triemeron (2002.), objedinjenih pod nazivom Jadranska trilogija. U njima Fabrio problematizira talijansko-hrvatske odnose kroz osobne priče pojedinaca, ali i kolektivna gibanja u razdoblju velikih povijesnih mijena. Fabrijevi se romani često nazivaju povijesnim romanima, iako ovaj književnik svoju prozu temelji na obilju dokumentarističke građe koja se isprepleće s fikcijom, čime se postiže začudni učinak miješanja fikcije i fakcije. Romani su pisani postmodernističkim postupcima, kao što je samosvjesna naracija, poigravanja pripovjednim konvencijama, dupliranje narativnih glasova, a jezik i stil dotjerani su do krajnjih granica. Vježbanje života postavio je na kazališne daske Darko Gašparović, a do danas je uspješno prikazano više od 80 puta. U romanu Smrt Vronskog Fabrio će na originalan način, spajajući junaka romana Ana Karenjina s Domovinskim ratom, napisati djelo koje se smatra prvim hrvatskim romanom o Domovinskom ratu. Fabrio je ujedno novelist (Partite za prozu, 1966.; Lavlja usta 1978., ), esejist (Odora Talije,1963.; Apeninski eseji, 1969.; Štavljenje štiva 1977.; Kazalištarije, 1987.; Maestro i njegov šegrt, 1997.) i dramatičar (Reformatori, 1968.; Admiral Kristof Kolumbo, 1969.; Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara?, 1969.; Meštar, 1970.; Kralj je pospan, 1971., Magnificat, 1976.). Dobitnik je međunarodne Nagrade Bethlen Gábor Alapítvány (Budimpešta, 1993.) te Herderove nagrade (Hamburg, 2002.).
Četvorici pjesnika vezanih uz riječki prostor i ranu postmodernu književnost kritičari su nadjenuli nadimak »djetelina s četiri lista«. To su: Ivan Rogić Nehajev (1943.), Borben Vladović (1943.), Ljubomir Stefanović (1950.) i Milorad Stojević (1948.).
Ivan Rogić Nehajev, znanstvenik i pjesnik, pjesničko putovanje započinje u časopisu Pitanja, dok u svom pjesništvu kombinira elemente kanona hrvatskog pjesništva (u njegovim se pjesmama nalaze odjeci Kamova, Šimića, Krleže i Kranjčevića) i čistu posmodernističku poetiku (intertekstualnost, metatekstualnost). Iako je plodan pjesnik (objavljene zbirke: Odlazak s Patmosa, 1971.; Marina kruna, 1971.; Lučke pjesme za pjevanje i recitiranje i druge nerazumljive pjesme, 1980.; Pjesme o imenima, ženama i drugom, 1985.; Osnove uranometrije, 1994.; Pabirci i po koja pjesma, 2003.), Rogić Nehajev je i marljiv znanstvenik, te piše studije iz sociologije, ponajviše iz urbane sociologije, sociologije okoliša i sociologije razvoja (Stanovati i biti: rasprave iz sociologije stanovanja, 1990.; Periferijski puls u srcu od grada: zamke revitalizacije, 1992.; Tehnika i samostalnost: okviri za sliku treće hrvatske modernizacije, 2000. itd.).
Borben Vladović često je opisivan kao pjesnik koji u svojim pjesmama spaja tradiciju i svoj vlastiti talent da bi stvorio poeziju koja se poigrava tipičnim postmodernističkim elementima: zanemaruje gramatička, sintaktička i semantička pravila te se poigrava tipografijom i oblikom same pjesme. Njegovo pjesništvo prepoznato je i u zemlji i u inozemstvu: pjesme su mu prevođene ne nekoliko svjetskih jezika, a zastupljen je i u nekoliko hrvatskih i inozemnih antologija pjesništva. Objavio je zbirke pjesama Balkonski prostor (1970.), 3×7 = 21 (Pjesme) (1973.), Vrulje (1980.), Knjigapegla (1982.), Odmor pelivana (1990.), Cjelovitost detalja (1991. i 2001.), Lirika (2000.), Tijat (2004.), Lirski kockar (2005.), Slak uz prugu (2008.), Zimsko kupanje / Baden im Winter (2010.), romane Boja željeznog oksida (1989.), Razderani tlocrt (1996.), Noć huligana (2010.), zbirku novela Prenoćište (2000.) te zbirku dramskih tekstova Mastiks (2009.). Radio je i kao dramaturg na Hrvatskome radiju, a izvedene su mu i četiri radiokomedije: Prijenos pijanina i druge zgode (1974.), Sastanak u pet (1983.), I što biste vi s takvom ljubavlju? (1994.) i radio drame Kralj Arthur (Rubinstein) (1995.), Armando teško diše (2006.) i Mastiks (2006.).
Ljubomir Stefanović rođen je u Beogradu, a osnovnu školu, gimnaziju i fakultet pohađao je u Rijeci. Od 1968. objavljuje pjesme, prozu, članke, te prevodi sa stranih jezika. Izdao je nekoliko zbirki pjesništva: Pene ali kaštigi (1975.), Ribe, rakovi i školjke (1978.), Tvornica ribljih konzervi (1979.) i Užanci od kanta (2006.), iz kojih su izdvojene pjesme objavljivane u nizu izbora i antologija hrvatskoga suvremenog pjesništva, ali i prevođene na engleski, talijanski, makedonski i slovenski jezik. Bio je urednikom časopisa Dometi (Rijeka) i biblioteke Quorum (Zagreb), članom redakcije časopisa Istra (Pula) i glavni urednik časopisa Novi KAMOV.
Četvrti list djeteline je Milorad Stojević autor je zavidnog broja pjesničkih zbirki, ali se u svom radu okušao i u prozi i drami, te kritici. U pjesništvu je jasan njegov posmodernistički izričaj izražen pomoću jezičnih igara, citata i nadrealizma. Povodom 50. obljetnice objavljivanja Stojevićeve pjesme u Telegramu, objavljen je i zbornik Podrubak razlike: Književno i znanstveno djelo Milorada Stojevića, koji sadrži 13 eseja o njegovu književnom i znanstvenom radu. Od pjesnički zbirki izdvajaju se Iza šćita (1971.), Ličce (1974.), Litvanski erotski srp (1974.),Viseći vrtovi (1979.), Rime amorose (1984.), Sise Agneze Sorel (1990.), Firentinski poljubac (1990.), Perivoj od slova (1996.), Došljak iz knjige (1997.), Knjižica o podrupku (1999.), Korzo, (1999.), Moj kućni mandarin (2000.), Tečaj čarolija (2001.), Prostrijelne rane & other poems (2001.), Klonda (2003.), Rosebud (2006.), Tempo delle signore (2010.) i Serendipity (2013.), a napisao je i romane Primeri vežbanja ludila (1981.), Orgija za Madonu (1986.), Balade o Josipu (1997.), Tatarski zajutrak (2002.) i Krv i poljupci (2005.), uz brojne znanstveno-kritičke radove, te bio urednikom i sastavljačem antologije Čakavsko pjesništvo XX. stoljeća 1987.
Predvodnica spisateljica iz Primorsko-goranske županije zacijelo jest Slavenka Drakulić, rođena u Rijeci 1949. Ova autorica svjetskoga glasa i ugleda svoj je umjetnički izričaj našla u prozi, u kojoj obrađuje snažne teme poput bolesti i smrti (Hologrami straha, 1987.), seksualne želje (Mramorna koža, 1995.), nekonvencionalnih veza (Božanska glad, 1997.), rata i silovanja (S.: A Novel about the Balkans, 2001., poznata i kao As If I Am Not There, i pretočena u film As If I Am Not There redateljice Juanite Wilson), svjetska uspješnica (prevedena na brojne svjetske jezike) joj je roman o životu Friede Khalo (Frida ili o boli, 2007.), dok se u svom najnovijem romanu Optužena (2012.) bavi teškim temama emocionalnog i fizičkog zlostavljanja djeteta. Poznata je i kao novinarka koja je prva na ovim prostorima progovorila o feminističkoj misli u knjizi novinskih tekstova Smrtni grijesi feminizma, izdanoj 1984. godine. Piše na više jezika i za više stranih časopisa kao što su The Nation, a njezini su tekstovi objavljivani i u The New Republicu, The New York Timesu i The New York Review of Books, Süddeutsche Zeitungu, Internazionaleu, Dagens Nyheteru, The Guardianu, The Nationu, La Stampi, Dagens Nyheteru, Frankfurter Allgemeine Zeitungu, Politikenu itd. Važan je i njezin publicistički opus u kojem se bavi suvremenim temama hrvatskog i svjetskog prostora, pa progovara o feminizmu (Smrtni grijesi feminizma; 1984.), komunizmu i postkomunizmu (Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali; 1991.), Balkan Express: Fragmenti s druge stane rata (1992.), Cafe Europa: Život nakon komunizma (1996.), Oni ne bi ni mrava zgazili: Ratni zločinci na sudu u Haagu, 2005. i Mali vodič kroz Muzej komunizma; 2011.
Pjesnikinja Anka Žagar, rođena u Zamostu u Gorskom Kotaru, može se nazvati jednom od vodećih hrvatskih pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća. Gradeći svoj pjesnički izričaj mimo književnih trendova i konvencija, Žagar je uspjela stvoriti jedinstven pjesnički jezik kroz čistoću izraza, citatnost i narativnost, a sve to u kontekstu ženstvenosti i bogate asocijativnosti. Do sad je objavila ove zbirke: Išla i… sve zaboravila (1983.), Onaon (1984.), Zemunice u snu (1987.), Bešumno bijelo (1990.), Nebnice (1990.), Guar, rosna životinja (1992.), Stišavanje izvora (1996.), Male proze kojima se kiša uspinje natrag u nebo (2000.), Stvarnice, nemirna površina (2008.) i Crta je moja prva noć (2012.). Poljska književnica i prevoditeljica Łucja Danielewska u svojoj antologiji Zywe zradla iz 1996. prevela je na poljski jezik neke Žagaričine pjesme, a neke su objavljene i u antologiji Utjeha kaosa iz 2006. godine.
Godine 2013. manifestacijom pod nazivom Noć velikog čitanja javnosti je predstavljena riječka neformalna književna skupina RiLit. Čine ju riječki autori čiji je cilj oživljavanje i održavanje recepcije literature i oživljavanje njezina statusa kao neprocjenjivo važnog segmenta društva. RiLit svake godine svoje redove nadopunjuje novim članovima, a neki od njih su Milan Zagorac, Enver Krivac, Alen Kapidžić, Zoran Žmirić, Zoran Krušvar, Robert Vrbnjak, Moris Mateljan, Igor Večerina, Bojan Mušćet, Izet Medošević, Igor Beleš, Davor Mandić, Željka Horvat Čeč, Tea Tulić, Kristina Posilović, Vlado Simcich Vava i Goran Gluščić. Njihova središnja manifestacija je Noć velikog čitanja (do sada održana tri puta) koja se održava u Rijeci, a radi velikog interesa publike, članovi RiLit-a nastupali su i diljem Hrvatske. U službi promocije literature služe se i novim medijima i tehnologijama, a sve u cilju snažnije i šire konzumacije književne produkcije.
RiLit, 2014. (foto: Roni Brmalj; izvor: novilist.hr)
