Književnost u vrijeme hrvatskog narodnog preporoda

Ivana Petešić

Početak 19. stoljeća zatekao je primorsko-goranske krajeve rastrgane između stranih gospodara, različitih nacionalnosti i različitih jezika – Nijemaca, Mađara i Talijana. Međutim, nije dugo trebalo da se ideje narodnog preporoda prošire iz Zagreba i na ove krajeve.

Jedna od najslavnijih hrvatskih obitelji, čiji su sinovi ostali zapamćeni po za hrvatski jezik, kulturu i onodobnu političku situaciju neizmjernom doprinosu jest obitelj Mažuranić. U Novom Vinodolskom je 13. lipnja 1805. godine rođen je prvi znameniti Mažuranić, Antun, jezikoslovac, gramatičar i leksikograf. Zanimao se ponajprije za hrvatski jezik i načine na koje se on treba prenositi mlađim generacijama, pa su prva njegova djela udžbeničkog tipa: Temelji ilirskoga i latinskoga jezika (1839., 1842.) i Slovnica hèrvatska (1859., 1864.). U djelu O važnosti akcenta hrvatskoga za historiju Slavjanah (1860.) opisao je odnos čakavske i štokavske, te čakavskog i ruskog naglasnog sustava. Priredio više kritičkih izdanja, a uz Vinodolski zakonik (1843.) objavio je i opis novljanskoga govora i rječnik. Antun Mažuranić bio je aktivni sudionik narodnog preporoda i suosnivač Matice ilirske, koja će kasnije preimenovati u Maticu hrvatsku, ustanove kojoj je svrha promicanje hrvatskoga kulturnog identiteta kroz umjetnost, znanost i duhovno stvaralaštvo. Pod okriljem Matice tiskani su časopisi Kolo, Neven, Vijenac i mnogi drugi, a u prostorijama Matice u Zagrebu godine 1967. sastavljena je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika – zahtjev za ravnopravnost hrvatskoga jezika u federativnoj Jugoslaviji. U radu Matice od osnutka do danas sudjelovali su gotovo svi značajniji hrvatski intelektualci, a danas ima mnoštvo ogranaka u zemlji inozemstvu.

U obitelji Mažuranić u Novom Vinodolskom je 11. kolovoza 1814. rođen Ivan Mažuranić, Antunov brat, hrvatski pjesnik, jezikoslovac i zaslužni političar. Životno djelo ovoga Mažuranića obilježilo je hrvatsku kulturnu, jezikoslovnu i političku sliku, a njegove su zasluge gotovo neizmjerne. Nakon studija u Zagrebu i Mađarskoj, radi kao profesor i ako pravnik, a radio je i na osamostaljivanju Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije od Ugarske kao ban od 20. rujna 1873. do 21. veljače 1880. godine; radi prisnih odnosa s narodom dobio je nadimak »ban pučanin«. Bio je predsjednikom Matice ilirske 1858.–1872., a 1862. osnovao je Samostalnu narodnu stranku.

Kao gimnazijalac napisao je prve stihove posvećene rodnom kraju, kasnije u Danici objavljuje mnoštvo stihova, poigravajući se s različitim poetičkim oblicima i vrstama najčešće narodne tematike i stila. Postavši pjesnički autoritet tog doba, dobiva prijedlog od novoosnovane ustanove Matice ilirske da napiše dva pjevanja Gundulićeva Osmana koja nedostaju (14. i 15.), te se njegova dopuna danas smatra najboljom mogućom (iako su taj zadatak prije njega pokušali izvršiti i Pjerko Sokorović i Marin Zlatarić).

Djelo po kojem se najviše obilježava Mažuranićev pjesnički izrazi i njegovu pjesničku vrsnost jest spjev Smrt Smail-age Čengića, objavljen 1846. godine. Sastoji se od 1134 stiha podijeljenih u pet pjevanja: Agovanje, Noćnik, Četa, Harač i Kob, i govori o pogibelji turskog plemenitaša Smail-age Čengića u borbi s Crnogorcima. Osnovna ideja ovoga stihovanog djela jest prikaz borbe malog čovjeka s višestruko jačim neprijateljem, a pravednost njegova cilja dovodi ga do pobjede nad tiranijom, čime se oslikava vječna borba dobra i zla. Od stilskih značajki, ističu se figure karakteristične za onodobnu epsku poeziju, kao što su stalni epiteti i antiteze (pogotovo upotreba slavenske antiteze), dok je jezik ponešto arhaičan i dopunjen turcizmima, grecizmima i talijanizmima. Smrt Smail-age Čengića predstavlja najviši domet Mažuranićeva pjesničkog stvaralaštva i jedno od najboljih djela hrvatske književnosti uopće.

Treći brat iz obitelji Mažuranić je Matija Mažuranić, rođen 4. veljače 1817. u Novom Vinodolskom. Stekavši zanat kovača, ubrzo otkriva da je njegova životna opsesija putovanje, poglavito na Orijent – često je boravio u Bosni među turskim dostojanstvenicima. Rezultat njegovih putovanja ugledat će svjetlo dana 1842. kada objavljuje putopisnu prozu Pogled u Bosnu, jedan od najboljih onovremenih putopisa. Matija Mažuranić u tom djelu spaja pustolovan duh i realističan prikaz prijeđenih krajeva (Karlovac – Sisak – Kostajnica – Beograd – Sarajevo – Travnik – Zvornik), daje vlastiti pogled na ondašnje odnose između islama i kršćanstva, opisuje i svakodnevne događaje i narodne običaje, ali i vezirske dvorove, koristeći ponajprije živ i jednostavan stil narodnog izričaja. Djelo je također bilo vrlo dobro prihvaćeno među sudionicima hrvatskog narodnog preporoda, a i korisno samom Ivanu Mažuraniću pri pisanju njegova spjeva Smrt Smail-age Čengića.

I Matijin sin, Fran Mažuranić, okušao se u literarnom stvaralaštvu. Rođen također u Novome Vinodolskom 26. ožujka 1859., školuje se u Zagrebu i Pragu, no ubrzo napušta školu i stupa u vojnu službu. Karijeru vojnika završava ponešto neslavno: 1900. biva otpušten radi kršenja vojne stege. Međutim, godine provedene u službi rezultirale su djelima Lišće (1887.), Lišće i druga djela (1916.) te Od zore do mraka (1927.). Po vrsti prozne minijature, a po sadržaju jezgroviti opisi »malih svari«, ove crtice jednostavnim jezikom, ali istančanim osjećajem za lijepo i važno u životu vrhunska su prozna ostvarenja.