Ivana Petešić
Uz područje Primorsko-goranske županije usko je vezana i plemićka obitelj Frankopan, 
koja je od 12. do 17. stoljeća upravljala raznim posjedima diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a jedno su vrijeme njezini pripadnici nosili i titule kojima ih se vezuje upravo za prostor koji danas obuhvaća ova županija. Tako uz mnoga imena iz ove dinastije stoji pridjevak krčki, npr. Dujam I. knez Krčki – osnivač dinastije, ili hrvatsko-dalmatinski ban Nikola IV. Frankopan, prvi od roda koji je uzeo prezime Frankopan, čije će jedanaestoro djece naslijediti njegove posjede, među kojima su Vinodol, Trsat, Bakar i Otočac. Iz te slavne obitelji potječe i Ana Katarina Frankopan koja je 1660. godine priredila i u Veneciji objavila Putni tovaruš, molitvenik kojim je željela ljude približiti Bogu. Molitvenik sadrži razne molitve, katolički kalendar i psalme. Posvećen je Ivanu Belostencu, hrvatskom jezikoslovcu i leksikografu, autoru dvojezičnog rječnika Gazophylacium, seu latino-illyricorum onomatum aerarium (Gazofilacij ili latinsko-ilirska/hrvatska riznica riječi).
Anin muž Petar IV. Zrinski i njezin polubrat Fran Krsto Frankopan bili su sudionicima 
najpoznatije urote u hrvatskoj povijesti, koja je zapamćena kao Zrinsko-frankopanska urota. Ta je urota bila pokušaj da se odupre nametanjima i centralizaciji koju su nad Hrvatskom provodili Habsburgovci. Urota je doživjela neuspjeh, a urotnici u pogubljeni u Bečkom Novom Mestu odsijecanjem desne ruke i glave 30. travnja 1671. godine. Prije smaknuća oba su plemenitaša i njihove obitelji lišeni plemstva, a njihovi posjedi su zaplijenjeni. Prije smrti Petar Zrinski je svojoj ženi Katarini napisao oproštajno pismo (Moje drago serce), koje je već godine 1671. prevedeno na nekoliko svjetskih jezika. Fran Krsto Frankopan, koji se i prije urote bavio pjesništvom, autor je zbirke Gartlic za čas kratiti, za koju se vjeruje da je dijelom pisana za vrijeme njegova zatočeništva u Bečkom Novom Mestu. Zbirka sadrži vedre i mladenačke pjesme, dok se za one koje su tužnog i pokorničkog karaktera smatra da su nastale dok je čekao presudu za svoje sudjelovanje u Zrinsko-frankopanskoj uroti. Pjesme nisu poredane kronološki, ni kakvim drugim vidljivim poretkom, a zbirka je pronađena tek dvjesto godina nakon nastanka: knjižničar u bečkoj Dvorskoj knjižnici Ivan Kostrenčić ju je prvi i objelodanio u knjizi Vrtić 1871. godine. Međutim, tada je objavljen samo izbor pjesama, jer su neke Franove pjesme bile odveć erotiziranog sadržaja, što je ipak bilo presmjelo za tadašnju čitateljsku publiku. Ivan Kukuljević Sakcinski, hrvatski filolog i zaljubljenik u stare tekstove, 1877. je u Lovranu pronašao rukopisni kanconijer pisan na hrvatskome i talijanskome jeziku. Autor, tek naknadno identificiran, jest Andrija Cigančić, koji je svoju pjesničku zbirku napisao 1738., to jest, pjesme je sakupio, prepisao, priredio, ilustrirao, a neke je i sam napisao. Dio pjesmama će prvi u Vijencu objaviti Sakcinski, a stotinjak godina kasnije Hrvoje Morović objavit će trideset i devet pjesama iz te zbirke, dok će se u novije vrijeme tog posla prihvatiti Milorad Stojević, koji će u cijelosti transkribirati i urediti rukopis te ga popratiti predgovorom. Kanconijer sadrži pjesme popularne u to doba kao što su serenade, podoknice i počasnice, pa se u njoj isprepleću razni žanrovi poput pučke i usmene književnosti, trubadurske lirike i petrarkističkih elemenata. 
Frankopanski kaštel iz 14. stoljeća u gradu Krku (izvor: Wikimedia)
Tijekom 18. stoljeća na području današnje Primorsko-goranske županije izmjenjuju se mnogi ‘gospodari’. U gospodarskom pogledu veliki značaj ima proglas rimsko-njemačkog cara Karla VI., koji krajem stoljeća proglašava Jadransko more prostorom slobodne plovidbe, a Rijeku slobodnom lukom. Nakon toga, područjem gospodare malo Francuzi pod vlašću Bonapartea, a malo Austro-Ugarska monarhija. Prevlast nad područjem ipak dobivaju Ugari, no pripojenje ovih krajeva Banskoj Hrvatskoj pod vodstvom bana Josipa Jelačića ne ostavlja dugotrajni utisak na političkoj sceni, te ono postaje trajno mjesto prijepora Hrvata i Mađara. Da su se stanovnici tih područja ipak osjećali Hrvatima svjedoči i njihovo uključivanje u Ilirski pokret ili Hrvatski narodni preporod. Neki od glavnih aktera preporoda i najvažnijih osoba u hrvatskoj povijesti potječu upravo s ovog područja. 
Rijeka, grafika Matthäusa Meriana iz 1649. godine (izvor: fluminensia.org)
