William Shakespeare je jedan od najvećih svjetskih dramatičara, a sigurno »prvi dramatičar modernog čovječanstva«, kako je napisao A. G. Matoš. Najznačajniji je predstavnik jednog izuzetno plodnog i bogatog razdoblja kazališne engleske povijesti s kraja XVI. i početka XVII. stoljeća, koje nazivamo elizabetansko kazalište. Za perioda »zlatne vladavine« kraljice Elizabete I. (1558.-1603.) došlo je do procvata znanosti, filozofije i umjetnosti. Nakon velike pobjede nad »nepobjedivom armadom« španjolskog kralja Filipa II. 1588. godine, Engleska postaje velika pomorska sila, počinje kolonizaciju Amerike, dolazi do procvata trgovine i do općeg ekonomskog napretka. Kazališni život tog razdoblja obilježavaju velike promjene karakteristične za prijelaz iz srednjeg vijeka u renesansu. Do tada dominantne forme su religiozne dramske vrste: moraliteti (alegorijske drame s likovima koji su personifikacija apstraktnih pojmova ljubavi, lijenosti, dobrote, zavisti itd.), i mirakuli ili misteriji koji su prikazivali biblijske priče i legende iz života svetaca. Prikazivali su se prvo u crkvama i bile dio obreda, a kasnije su po nalogu crkvenih autoriteta preseljeni na trgove i postaju više pučkoga karaktera.
S druge strane, na sveučilištima se čitaju i uprizoruju rimski komediografi Plaut i Terencije. Njihove komedije karaktera i komedije situacije imat će važan utjecaj na razvoj renesansne drame (i Shakespearova prva komedija, Komedija zabluda, prerada je Plautovog djela Menehmi).
Terencijeva rečenica »čovjek sam, i ništa ljudsko nije mi strano« može se uvelike primijeniti na elizabetansko kazalište. Pisci tog vremena pišu strasno i žive strasno. Christopher Marlowe, veliki dramatičar, ubijen je u tučnjavi u nekoj krčmi, a Shakespeareov prijatelj, treći veliki književnik toga razdoblja Ben Jonson, u dvoboju ubija glumca Gabriela Spencera. Na elizabetansku pozornicu prokuljao je život u svoj svojoj raznolikosti i dubini. Karakteri su složeni, daleko od plošnosti, propitkuju se osnovne ljudske vrijednosti, na scenu se donosi cijeli spektar ljudskih emocija. Naglo raste interes za povijest, pa se pišu historijske drame, ali i komadi nadahnuti aktualnim događajima. Osnivaju se profesionalne glumačke družine i grade kazališne zgrade. Krajem XVI. stoljeća London sa 200.000 stanovnika ima čak osam kazališta, od kojih je najpoznatije Globe u koji je moglo stati 3.000 gledatelja (za usporedbu, zagrebački HNK ima 709 mjesta). Kazalište Globe je bilo u vlasništvu glumačke družine Lorda-komornika, u kojoj je glumio i za koju je pisao, te bio njezin dioničar, i sam Shakespeare. U to vrijeme u kazalište su išli svi, bogati i siromašni, i puk i plemstvo, što odražavaju i izgledi tih kazališnih zdanja. Ispred pozornice bilo je amfiteatralno nenatkriveno »dvorište« u kojem je gledajući predstavu pučanstvo stajalo, dok je oko njega bilo nekoliko redova galerija u kojima su sjedili imućniji građani i plemstvo. Činjenica da su u kazalištu istovremeno uživali svi slojevi tadašnjeg društva imat će jasan odraz i u Shakespearovom pisanju. Trebalo je zadovoljiti razne ukuse. U istoj drami pronalazit ćemo najsuptilniju osjećajnost, filozofsko promišljanje smisla života i veseli prizemni pučki humor.
Malo je svjetski poznatih osoba o kojima zapravo znamo tako malo kao što je slučaj s Williamom Shakespeareom. Znamo da je rođen u Stratfordu na rijeci Avon (»Avonskim Labudom« nazvao ga je njegov prijatelj i veliki književnik toga doba, Ben Jonson). Ne znamo točan dan rođenja ni smrti, ali znamo da je kršten 26. travnja. 1564. a pokopan 25. travnja 1616., pa se 23. travnja obilježava kao dan njegova rođenja i smrti. Znamo i da je rođen u uglednoj obitelji koja je zapala u materijalne teškoće. Sin je Johna Shakespearea, uspješnog trgovca i gradskoga vijećnika i Mary Arden, kćerke pripadnika nižega plemstva. Pohađao je Gramatičku školu kralja Edwarda VI. koja se nalazila u središtu Stratforda i koja mu je pružila izvrsnu izobrazbu u latinskome jeziku i gramatici. S osamnaest godina oženio se Annom Hathaway, sedam godina starijom seljankom, koja je već bila u četvrtom mjesecu trudnoće, i s kojom je kasnije imao troje djece.
Nije poznato kad je točno počeo njegov kazališni život. Znamo da je 1585. otišao iz Stratforda u London. Postoji priča da je to učinio da bi izbjegao zatvor, jer je lovio jelene na imanju nekog plemića, a neki tvrde da je otišao s glumačkom družinom koja je gostovala u Stratfordu. U Londonu radi razne poslove i vrlo brzo ulazi u kazališni svijet. Scenski je radnik, inspicijent, čuva konje plemićima ispred kazališta, glumi, a onda počinje s prepravljanjima i dopunjavanjima starijih kazališnih tekstova. U prvo vrijeme njegovo autorstvo u tim obradama vjerojatno nije bilo veliko, ali mu je pripomoglo u učenju dramaturgije i razvijanju talenta za vođenje dramske radnje.
U svakom slučaju, do 1600. godine već je poznat i priznat, član je najpoznatije glumačke družine u Londonu, Lord Chamberlain’s Men, suvlasnik kazališta Globe za koje piše i glumi, i kod književnih teoretičara to je formalno godina s kojom se određuje prvi period Shakespearovog stvaranja. Za vrijeme predstave Henrika VIII. godine 1613. zapalio se slamnati krov kazališta od pucnja maloga topa i građevina je izgorjela za nepuni sat. Neki očevidac je zabilježio: »Jednom su čovjeku planule hlače i sigurno bi od njih bio dobio opekline da ih nije domišljato ugasio vrčem piva.« Kazalište je potpuno obnovljeno u samo godinu dana.
Ne zna se točno kad su Shakespeareove drame imale svoje praizvedbe u kazalištima. Tu ubrajamo povijesne drame (histories) kao što je trilogija Henrik VI. (1590.; dalje u tekstu u zagradama navodimo pouzdano poznatu ili vjerojatnu godinu nastanka djela), drama Rikard III.(1592.) i desetak komedija od kojih su najpoznatije: Komedija zabluda (1592.), Uzaludni ljubavni trud (1594.), Ukroćena goropadnica (1593.), San Ivanjske noći (1595.), Mnogo vike ni za što (1599.), Na Tri kralja (1602.) i Vesele žene vindzorske (1597.-1600.?). U tom su periodu nastale i dvije tragedije: Tit Andronik (1593.) i Romeo i Julija (1594.). U Snu Ivanjske noći, koja je uz Mletačkoga trgovca (1596.) već zrela lirska komedija, Shakespeare se služi elementima nadnaravnoga, kakve koristi i u kasnijoj Oluji, te modificira vjerovanja engleskog seoskog folklora stvarajući vilinski svijet.
Godine 1603. umire kraljica Elizabeta, ali s tom godinom ne završava period elizabetanskog kazališta – to će se dogoditi 1642. kad će puritanci osvojiti parlament i zatvoriti sva kazališta. Novi kralj postaje Jakov I. (sin škotske kraljice Marije I. kojoj je Elizabeta dala odrubiti glavu). Za Shakespearea to su još bolja vremena. Njegova glumačka družina, do tada Družina lorda komornika, dobiva najmoćnijeg mogućeg zaštitnika i postaje Kraljevom družinom, te 1608. dobivaju prvu natkrovljenu kazališnu dvoranu u Londonu (»Blackfriars«, sagrađenu na mjestu gdje se nalazio dominikanski samostan). U tom periodu Shakespeare piše, između ostalog, svoje četiri velike tragedije zbog kojih je najizvođeniji dramski pisac svih vremena: Hamlet (1601.), Otelo (1604.), Machbeth (1605.) i Kralj Lear (1605.).
U zadnjoj fazi stvaranja piše poetske komade koji se opiru tradicionalnom kvalificiranju, te ih neki zovu dramskim romancama ili poetskim dramama: Zimska priča (1610.), Cybmbeline (1609.) i Oluja (1611.), da bi se na kraju svog dramskog stvaranja vratio povijesnoj drami i napisao Henrika VIII (1612.). Romance iz posljednje faze imaju sretan kraj i obiluju bajkovitim i drugim fantastičnim elementima na koje Shakespeare kao da namjerno svraća čitateljevu pozornost. Oluja je jedno od njegovih najkraćih, ali najzagonetnijih djela, zaodjenuto koprenom nerealnosti i sna. Mnogi kritičari smatraju da je to posljednja drama koju je Shakespeare napisao samostalno i njegov svojevrsni oproštaj od kazališta i pisanja. U liku Prospera prepoznali su Shakespearea samog.
U odnosu na prethodnike, Shakespeare je svoja djela pisao prirodnijim jezikom. Djelom su napisana u prozi, a djelom u stihu, u najčešće nerimovanim desetercima (blank verse). Taj stih sastoji se od jambskih stopa (jambski pentametar), odnosno od deset slogova s naglaskom na svakom drugom slogu.
Kao što je bilo uobičajeno u njegovo doba, Shakespeare je mnoge svoje drame temeljio na djelima drugih pisaca reciklirajući starije priče i povijesni materijal. Hamlet je zasigurno preradba neke starije, izgubljene tragedije, dok je Kralj Lear adaptacija starije drame koja se zvala King Leir. Pišući povijesne drame, Shakespeare se u potpunosti oslanjao na dva temeljna teksta toga područja. Većina drama s tematikom iz rimske i grčke povijesti temelje se na Plutarhovim Paralelnim životima, a one s tematikom iz engleske povijesti oslanjaju se na Kronike koje je godine 1587. napisao Raphael Holinshed.
Premda će ostati poznat kao prvenstveno dramski pisac, Shakespeare se i sa svojom pjesničkom zbirkom Soneti (1609.) uvrstio u nabolje majstore te lirske forme u povijesti svjetske književnosti. Teme su im ljubav, strast, smrt i prolaznost, a nastavljaju se na francuske uzore (Du Bellay, Ronsard), uz posredni utjecaj Dantea i Petrarke. Po formi se razlikuju od talijanskog soneta – sastoje se od tri katrena (strofe od četiri stiha) i jednog para rima, gdje ovaj posljednji dvostih donosi poantu ili obrat, dok talijanski i francuski sonet imaju dva katrena i dva terceta. Taj oblik soneta naziva se engleskim, elizabetanskim ili Shakespearovim sonetom.
Kada su godine 1593. i 1594. kazališta u Londonu bila zatvorena zbog kuge, Shakespeare je napisao i objavio dvije duže narativne poeme, Venera i Adon i Silovanje Lukrecije. Obje imaju erotske teme i nastale su pod očitim utjecajem Ovidija.
Rijetke su Shakespeareove drame bile objavljene za njegova života, dok je većina ostala neobjavljena sve dok ih posmrtno godine 1623. nisu objavila dvojca članova Shakespeareove trupe, John Hemings i William Condell u znamenitom First Folio. Tradicionalna podjela njegovih drama na tragedije, komedije i povijesne drame slijedi upravo logiku toga izdanja. No, moderna književna znanost neke je od njegovih drama nazvala »problemskim dramama« koje je teško kategorizirati jer krše temeljne odrednice žanra, pa je uvela termin romance za njegove komedije iz kasnije stvaralačke faze. Te se drame nazivaju i tragikomedijama.
Shakespeareov ugled znatno je porastao tek nakon njegove smrti. Za života i kratko nakon smrti bio je poznat, ali nije bio prepoznat kao značajan pjesnik svoga doba Bio je uvršten u onodobne popise vodećih književnika, ali nije mu bila priznavana veličina na primjer Edmunda Spensera.
Tek krajem 17. stoljeća Shakespeare je bio prepoznat kao veliki engleski dramski pisac i pjesnik. U početku se taj ugled temeljio na njegovoj dramskoj poetici, koja je bila proučavana više na papiru negoli na pozornici. Do početka 19. stoljeća njegov je ugled još više narastao i dosizao svoje vrhunce. U to doba njegove su drame često prikazivane i izrazito popularne. Shakespeareov je utjecaj na moderno kazalište golem: djela su mu prevedena na svaki veći živući jezik, u današnje vrijeme njegove su drame najizvođenije u kazalištima diljem svijeta i vrlo često, doista nebrojeno puta, adaptirane za film. Citati iz njegovih djela ušli su u svakodnevnu uporabu u mnogim jezicima.
»Bardova« djela i kod nas su na scenu postavljena više stotina puta. Prva Shakespeareova drama izvedena na hrvatskom jeziku je Romeo i Julija, još 1841. godine: u preradbi H. Ch. Weissea, V. Jovanovića i D. Demetra, u tzv. Stankovićevom kazalištu u Zagrebu na Markovom trgu izvelo ju je Domorodno teatralno društvo. Komedija Ukroćena goropadnica izvedena je 1863. Hamlet je prvu hrvatsku premijeru imao 1889. godine. U doba tzv. Miletićeve ere (1894.–98.) u novoj zgradi zagrebačkog HNK na repertoaru se našlo čak 17 premijernih i obnovljenih Shakespeareovih naslova. Godine 1909. postavljena je glasovita režija Shakespeareovog Koriolana glumca i redatelja Ive Raića (1881.-1931.), »početak moderne hrvatske redateljske umjetnosti« (Batušić), odnosno prva naša predstava režirana po tada novim načelima njemačkog redatelja Maxa Reinhardta. Raić se ranije proslavio kao Shakespeareov Romeo. San Ivanjske noći je 1913. godine postavljen na otvorenome u zagrebačkom parku Maksimir, zajedno s Gundulićevom Dubravkom, što se smatra početkom modernih kazališnih ljetnih igara u našoj zemlji. Izuzetno su značajne višestruke izvedbe Hamleta na tvrđavi Lovrijenac, u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara, počevši s izvedbom iz 1952. godine u režiji Marka Foteza; do danas, Hamleta su na toj su ga lokaciji režirali i izvodili mnogobrojni domaći i strani redatelji i glumci. U Zagrebu je 1957. godine gostovao Shakespeareov memorijalni teatar iz Stratforda, s slavnim redateljem Petrom Brookom i glumcima Laurenceom Olivierom i Vivian Leigh. Izveli su Tita Andronika.
Shakespearova djela poslužila su kao intertekstualni predložak brojnim stranim i našim piscima: spomenimo samo grotesku Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja Ive Brešana.
Godine 2016. u cijelom se svijetu obilježila 400. godišnjica Shakespeareove smrti. U Engleskoj je tom prigodom pokrenut projekt Shakespeare Lives, na čijim je stranicama dostupno obilje zanimljivih materijala.
dr. sc. Diana Zalar
dr. sc. Marijana Tomić
Zvonimir Bulaja
Kronologija Shakespeareovih drama
Postoje mnoge kontroverze koje se tiču točne kronologije Shakespeareovih drama. Pouzdanu kronologiju teško je utvrditi jer o tome ne postoje pouzdani podaci, a mnoge su drame bile izvedene mnogo godina prije nego što su objavljene.
Znanstvenici na čelu s Edmondom Maloneom konstruirali su relativnu kronologiju njegovih drama koristeći različite izvore koji uključuju onodobne aluzije i zapise o izvedbama, datume izdanja koji se nalaze na koricama pojedinih drama, instinktivan dojam i računalne studije o razvoju spisateljeva rukopisa tijekom njegova života.
Slijedi popis drama po njihovu prihvaćenom redoslijedu, iako se o nekim datumima još uvijek raspravlja te ne smiju biti shvaćeni doslovno.
Datumi u zagradama jesu datumi prvoga objavljivanja.
- 1590. (1598.) Henrik VI, Prvi dio (Henry VI, Part I)
- 1590. (1594.) Henrik VI, Drugi dio (Henry VI, Part II)
- 1590. (1595.) Henrik VI, Treći dio (Henry VI, Part II)
- 1592. (1602.) Rikard III (Richard III)
- 1592. (1623.) Komedija zabluda (The Comedy of Errors)
- 1593. (1594.) Tit Andronik (Titus Andronicus)
- 1593. (1623.) Ukroćena goropadnica (Taming of the Shrew)
- 1594. (1623.) Dva gospodina iz Verone (Two Gentlemen of Verona)
- 1594. (1598.) Jalov ljubavni trud (Love’s Labour’s Lost)
- 1594. (1597.) Romeo i Julija (Romeo and Juliet)
- 1595. (1597.) Rikard II (Richard II)
- 1595. (1600.) San Ivanjske noći (A Midsummer Night’s Dream)
- 1596. (1622.) Kralj John (King John)
- 1596. (1600.) Mletački trgovac (The Merchant of Venice)
- 1597. Henrik IV, Prvi dio (Henry IV, Part I)
- 1594.-1597. (1603.?) Love’s Labour’s Won – izgubljena drama
- 1598. (1600.) Henrik IV, Drugi dio (Henry IV, Part II)
- 1599. Henrik V (Henry V)
- 1599. (1623.) Julije Cezar (Julius Caesar)
- 1599. (1600.) Mnogo vike ni za što (Much Ado About Nothing)
- 1599. (1623.) Kako vam drago (As You Like It)
- 1597.-1600. (1602.) Vesele žene vinzdorske (The Merry Wives of Windsor)
- 1601. (1603.) Hamlet
- 1602. (1623.) Na Tri kralja (Twelfth Night)
- 1602. (1609.) Troilo i Kresida (Troilus and Cressida)
- 1603. (1623.) Sve je dobro što se dobro svrši (All’s Well That Ends Well)
- 1604. (1623.) Mjera za mjeru (Measure for Measure)
- 1604. (1622.) Otelo (Othello)
- 1605. (1608.) Kralj Lear (King Lear)
- 1605. (1623.) Macbeth
- 1606. (1623.) Antonije i Kleopatra (Antony and Cleopatra)
- 1607. (1623.) Timon Atenjanin (Timon of Athens)
- 1608. (1609.) Periklo, vladar Tirski (Pericles, Prince of Tyre)
- 1608. (1623.) Koriolan (Coriolanus)
- 1609. (1623.) Cimbelin (Cymbeline)
- 1610. (1623.) Zimska priča (The Winter’s Tale)
- 1611. (1623.) Oluja (The Tempest)
- 1612. (1623.) Henrik VIII (Henry VIII) – vjerojatno napisano u suradnji s Johnom Fletcherom)
- 1612. (1728.) Cardenio – napisano u suradnji s Johnom Fletcherom; izgubljena drama
- 1612. (1634.) Dva plemenita rođaka (The Two Noble Kinsmen) – napisano u suradnji s Johnom Fletcherom
dr. sc. Marijana Tomić
O prijevodima Shakespearea
na hrvatski jezik
Sva Shakesperova djela dostupna na portalu e-Lektire preveo je Milan Bogdanović (1876.-1942.). On je preveo šesnaest Shakespeareovih drama, i to iz engleskoga izvornika. Veći dio tih prijevoda bio je objavljen u izdanjima Matice hrvatske, dok ih je pet nakon njegove smrti ostalo u rukopisu (Komedija zabluda, San Ivanjske noći, Mletački trgovac, Antonije i Kleopatra, Zimska priča), no na pozornici su unatoč tomu bile igrane u njegovu prijevodu.
Bez sumnje su Bogdanovićevi prijevodi Shakespeareovih djela na hrvatski jezik izvrsni, osobito zbog toga što prijevodi prije njegova nisu bili s engleskoga izvornika, nego s njemačkoga. No, zahvaljujući razvoju šekspirologije, u Bogdanovićev prijevod bilo je nužno unijeti neke ispravke kako bi se njegov tekst uskladio s promijenjenim, suvremenim tumačenjem Shakespeareovih drama. Ispravke je u tekst unosio dr. Josip Torbarina, anglist i šekspirolog, koji je naknadno objavio i vlastite prijevode Shakespeareovih drama. Dr. Torbarina Bogdanovićev je tekst uspoređivao redak po redak sa suvremenijim engleskim tekstom koje je za izdanje The New Cambridge Shakespeare priredio J. Dover Wilson, te je u Bogdanovićev prijevod unosio promjene koje su bile potrebne zbog novih tumačenja nekih mjesta iz Shakespeareovih drama.
Promjene koje je dr. Torbarina unosio ticale su se novih načina čitanja nekih riječi koje su u originalima bile nečitljive, te su u Bogdanovićevu izvoru bile protumačene na način zahvaljujući kojemu su poneki stihovi dobivali značenje za koje se kasnije pokazalo da je netočno. Na nekim je mjestima zbog potrebe rime ili metra Bogdanović izbacio neke opise koje je dr. Torbarina ponovno ubacio.
Čineći te i druge slične promjene i time zadirući u Bogdanovićev tekst, dr. Torbarina je isticao da time ne umanjuje značenje Bogdanovićeva prijevoda, nego unosi one promjene koje su nužne zbog novih tumačenja nekih mjesta iz Shakespeareovih drama koja su izazvana snažnim razvojem šekspirologije.
Godine 1836. preporoditelj Ivan Krizmanić na kajkavski je preveo Mercuzijev govor o kraljici Mab (Romeo i Julija, I. IV). Prvi cjeloviti prijevod jedne Shakespeareove drame, Kralj Lear, najprije prozni 1844., zatim stihovani 1853. godine, načinio je Antun Pasko Kazali, dubrovački pjesnik i prevoditelj također iz razdoblja narodnog preporoda.
Prije Bogdanovića, tijekom 19. i početkom 20. stoljeća, Shakespearea su za potrebe izvođenja na pozornici zagrebačkog kazališta prevodili istaknuti književnici Dimitrija Demeter, August Harambašić, August Šenoa, Nikola Andrić, Milan Begović i drugi. Šenoin sin Milan preveo je povijesnu dramu Henrik IV.
Istaknuti pak kasniji prevoditelj Shakespeareovih drama uz Bogdanovića i Torbarinu je ugledni šekspirolog Vinko Krišković. Prevoditelj i pjesnik Mate Maras u novije je vrijeme iznova preveo cjelokupni Shakespeareov opus. Glavna novost u odnosu na ranije prijevode je u metodi prevođenja stihova: Maras se ne drži pravila o istom broju slogova u svakom stihu, kako se ranije radilo, nego nastoji da svaki stih ima pet »naglašenih mjesta«, zapravo pet relevantnih informacija. Time se postiže vrlo tečan i prirodan jezik.
dr. sc. Marijana Tomić
Zvonimir Bulaja
