Tit Makcije Plaut (lat. Titus Maccius Plautus) je najveći i najcjenjeniji autor komedija u starorimskoj književnosti.
Malo se zna o njegovoj mladosti no pretpostavlja se da je rođen oko 250. god. p. n. e. u gradu Sarsini (Umbrija), najvjerojatnije u prilično siromašnoj obitelji. Kao mladić putovao je sa raznim kazališnim skupinama, neko vrijeme služio u vojsci, a zatim bio putujući trgovac. Nakon neuspjeha u trgovačkim poslovima vraća se u Rim gdje radi kao običan radnik u mlinu. Plautovo vrijeme doba je velikog uspona rimske republike, ali i Drugog punskog rata i Hanibalovog pohoda na Italiju (218-201. pr. Kr.).
U slobodno vrijeme proučavao je novu atičku komediju, osobito Menandra. Tada piše tri komedije koje su dobro primjene od strane publike te se ohrabren uspjehom, potpuno posvetio pisanju, kao jedan od prvih i najproduktivnijih autora komedije antičkog Rima.
Uspjeh kod rimske publike polučio je ponajviše poradi slobodne i žive obrade grčkih originala, koje je po volji mijenjao, pojednostavljivao i kombinirao tako da je od grčkog predloška stvarao latinsku adaptaciju.
U antici mu se pripisivalo čak oko 130 komedija, međutim čuveni rimski historičar Marko Terencije Varon u 1. stoljeću pr. Kr. kao autentične je izdvojio 21 komediju, od kojih je u cijelosti sačuvano 20, a jedna, Vidularia, samo u fragmentima. Sačuvane su komedije Amfitrion (Amphitruo), Ćup sa zlatom ili Tvrdica/Škrtac (Aulularia), Bakhide (Bacchides), Zarobljenici (Captivi), Menehmi (Menaechmi), Avet (Mostellaria), Hvalisavi vojnik (Miles gloriosus), Lažljivac (Pseudolus), Konopac (Rudens), Tri groša (Trinummus), Magarci (Asinaria), Kazina (Casina), Kovčežić (Cistellaria), Žižak (Curculio), Epidik (Epidicus), Trgovac (Mercator), Persijanac (Persa), Mali Kartaginjanin (Poenulus), Stiho (Stichus) i Prostak (Truculentus). Sve su adaptacije grčkih autora, Meandra, Difila, Filemona, a jedna je vjerojatno Aleksidova. Prilagođavao ih je rimskoj publici i obogaćivao elementima italske lakrdije i narodne farse.
Plautove su komedije bile veoma cijenjene u doba kasne Rimske Republike i ranog Carstva, ali su se kasnije malo čitale jer im je jezik bio arhaičan. Ponovo je otkriven i rado čitan u doba renesanse, pa je tako poslužio kao uzor i izvor velikim piscima komedija Shakespeareu (Komedija zabuna, Na tri kralja, San Ivanjske noći) i Molièreu (Amphitryon, Škrtac), a Marin Držić je komediju Skup napisao po uzoru na Plautov Ćup sa zlatom (Aulularia – prevođen na hrvatski i kao Tvrdica, Škrtac i Ćup).
Veliki uspjeh kod neobrazovane rimske publike duguje ponajviše svojoj slobodnoj i živoj obradi grčkih originala, koje je po volji mijenjao, pojednostavljivao i kombinirao tako što je od dva grčka originala stvarao jednu latinsku preradu, uz unošenje novih elemenata čiji je cilj bio da se komadi dopadnu suvremenoj rimskoj publici.
Plautove komedije jedini su pisani trag govornog latinskog jezika toga doba: na granici standardnog književnog latinskog, jezik živ i elastičan te vješto prilagođen svakom liku u komediji. “Kad su muze htjele govoriti latinski, govorile su Plautovim jezikom”, rekao je Elije Stilon, književni kritičar iz 2. stoljeća prije Krista.
Rimska komedija – palijata
Rimska komedija, nastala po uzoru na grčke originale i smještena u grčko okružje, nazvana je palijata (fabula palliata) prema odjeći koju su na sceni nosili glumci (pallium = “grčka kabanica”).
Palijata je ili komedija karaktera (comoedia stataria) ili komedija zapleta (comoedia motoria), i najčešće ima pet činova, uz koje se nalaze prolog i epilog. Između činova umetnuti su glazbeni dijelovi koje je izvodio svirač na duplim tibijama (vrsta frule), a hora nije bilo, kao što ga nije bilo ni u novoj komediji. Neka vrsta hora postoji jedino u Plautovom Konopcu.
U svakom komadu bilo je dvije vrste partija: jedne su recitirane (to su diverbia = dijalozi), a druge su izgovarane uz pratnju tibija (to su cantica). Cantica je u užem smislu svako pjevanje uz pratnju tibija i predstavlja čisto solo pjevanje, u promjenljivom i često živom i nemirnom metru. Ovi cantici nalaze se samo kod Plauta, koji ih je dodao na vlastitu inicijativu, jer njih ne nalazimo ni u novoj komediji.
U prologu palijate, publici se daju osnovni podaci o grčkom originalu, o mjestu radnje, predstavlja se prapovijest događaja opisanih u komediji ili se skicira radnja komedije.
Prolog uglavnom izgovara neki mitološki lik ili lik iz komedije ili pak predvodnik glumačke družine. Kako bi publika bolje razumjela radnju, uvođena su ponekad u komediju tzv. prethodna lica, koja inače s radnjom nisu imala nikakve veze i kasnije se u komediji više nisu pojavljivala, poput npr. Artotroga u Hvalisavom vojniku i Grumiona u Aveti.
Od rimske komedije sačuvana su Terencijeva i Plautova djela.
