Stjepan
Ilijašević

(Oriovac, 1. siječnja 1814. - Varaždin, 3. siječnja 1903.)

Djela

 

Završio je filozofiju u Zagrebu i bogosloviju u Pešti, gdje je i doktorirao. Služio je u Zagrebačkoj nadbiskupiji, bio je profesor u Zagrebu, savjetnik Banskoga vijeća za crkvene poslove, školski nadzornik, a pozvan je i u Ministarstvo za bogoštovlje i nastavu u Beču. Život je završio kao kanonik u Varaždinu. Surađivao je u različitim crkvenim i svjetovnim časopisima. Za Maticu hrvatsku uredio je knjige hrvatskih narodnih pjesama, kao i Zabavnu biblioteku.

Njegovo pjesništvo obiluje religoznošću i domoljubljem, poukama, humorom i satirom. Pisao je u duhu tada naglašenog razmišljanja da je pjesnik prosvjetitelj i prorok, a sam Ilijašević kaže da su pjesme “munje i gromovi koji bude pozaspali narod”. U većini njegovih domoljubnih, zavičajnih, satiričnih, dječjih i religioznih pjesama prisutna je pouka, jer Ilijaševiću je najveći cilj poučiti svoga čitatelja. Zimzelenke je napisao sa 87 godina, i zato je i zbirku nazvao po zimzeleni koja trajno živi i trajno zeleni, kao i sam Ilijašević – što je bio stariji, to je bio lucidniji.

 

Djela: Šala i satira, Obuka malenih ili Katechetika (prvo veće pedagoško djelo na hrvatskom jeziku), Izabrane pjesme, Nove pjesme, Slavospiev neumrlomu sigetskomu junaku i dr.