Ranko
Marinković

Vis, 22. 2. 1913. – Zagreb, 28. 1. 2001.

Djela

Kiklop

Ruke

Ranko Marinković, premda autor nevelikog broja djela među kojima su najpoznatija drame Albatros i Glorija, zbirka pripovijetki Ruke i roman Kiklop, klasik je hrvatske književnosti 20. stoljeća, autor jednog od uzornih modernističkih opusa u hrvatskoj i južnoslavenskim književnostima. Završio romanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nakon Drugoga svjetskog rata ravnatelj je Drame HNK u Zagrebu, a od 1951. do umirovljenja profesor na zagrebačkoj Kazališnoj akademiji.

Prve književne radove objavljuje u časopisu Pečat Miroslava Krleže, a ranu dramu Albatros postavljaju mu u HNK 1939. U tim ranim radovima pokazuje motiviku kojom će biti trajno zaokupljen: predratno društvo dalmatinske otočke provincije i izokrenute vrijednosti glavnih protagonista prelomljene kroz tragiku i grotesku. To je svijet otočkih svećenika, građana, puka i klasno marginaliziranih pojedinaca koji čeznu da se intelektualno izdvoje iz ograničene sredine, ali ne uspijevaju. U sličnom registru objavljuje niz proznih knjiga: Proze (1948.), Ni braća ni rođaci (1949.), Oko Božje (1949.), Pod balkonima (1953.), Ruke (1953, izmijenjeno izdanje 1962.) i Poniženje Sokrata (1959.). Ruke predstavljaju gotovo besprijekorno koncipiranu zbirku, jednu od najboljih knjiga novela u hrvatskoj književnosti.

Slijede knjiga tekstova posvećenih kazalištu Geste i grimase (1951.) i dramski tekst Glorija (praizveden 1955, objavljen 1956.), jedan od ključnih tekstova modernog hrvatskog kazališta, u kojemu se sudbina junakinje prelama u opreci između cirkusa i Crkve, viših težnji i struktura moći.

Središnje mjesto u Marinkovićevu opusu zauzima roman Kiklop (1965.), smješten u predratni Zagreb, izveden nizom modernističkih postupaka, slojevit i hibridan, kao i većina njegove proze. Slijede roman Zajednička kupka (1980.), drama Pustinja (1982.), zbirka eseja, osvrta i intervjua Nevesele oči klauna (1986.) i njegovo posljednje djelo, roman Never more (1993.). Iako je bilo i ranijih izdanja, Marinkovićeva Sabrana djela u osam knjiga izlaze u Zagrebu 2008-09.

Poetički kompleksno i iznimno zahtjevno, u dijalogu s književnom tradicijom, filmskim i kazališnim iskustvom, pripovjedački majstorski izvedeno i hibridno strukturirano u igri različitih žanrova i njihovih varijanti, Marinkovićevo prozno fikcionalno djelo predstavlja jedan od temeljaca hrvatske moderne književnosti i primjernu izvedbu načela modernističke koncepcije umjetničke autonomije.

Albatros je na sceni zagrebačkog HNK prvi put izveden 1939. godine (redatelj Ferdo Delak, scenograf Ljubo Babić). Predstava se dopala Miroslavu Krleži, pa je tada vrlo mladom Marinkoviću poručio da bi ga želio upoznati. Glorija je praizvedena 1955. godine, najprije u Slovenskom narodnom kazalištu u Celju u režiji Andreja Hienga, a potom i u zagrebačkom HNK u režiji Bojana Stupice. Dramu je 1970. godine Marinković dopunio za dalje kazališne izvedbe, a nova se verzija prvi put igrala u zagrebačkom Dramskom kazalištu »Gavella« u režiji Božidara Violića iste te godine. U HNK Zagreb godine 1976. Kiklopa je za scenu adaptirao i vrlo hvaljenu predstavu režirao Kosta Spaić. Godine 1982. izvedena mu je i drama Pustinja. Godine 1998., povodom autorovog 85. rođendana svečano se prvi put izvode predstava Never more, u režiji Georgija Para i izvedbi ansambla »Mali hrvatski teatar Kiklop« kojega vodi glumac Špiro Guberina. U povodu autorove 100. obljetnice rođenja 2013. godine u HNK u Zagrebu izveden je niz predstava prema motivima iz novela, a u HNK u Varaždinu komad Ruke po Ranku Vesne Kosec-Torjanac (režija Marko Torjanac).

Antun Vrdoljak je 1982. prema Marinkovićevu romanu snimio istoimeni film, s Franom Lasićem u ulozi Melkiora. Prema filmu je napravljena i televizijska serija u pet jednosatnih epizoda. Isti je režiser prema motivima Marinkovićeve zbirke novela Ruke snimio 1988. godine televizijsku seriju Zagrljaj u pet epizoda, a zatim je iz istog materijala napravio film Karneval, anđeo i prah (1990.).

dr. sc. Dean Duda