Djeca nas često iznenade, uglavnom zato što ne uviđamo da su i fizički i mentalno čvršća nego što mi mislimo da jesu. Oni će na nekoj (u nama već odavno ugasloj) neracionalnoj razini brzo otkriti našu prijetvornost, naše prizivanje ostataka uvele maštovitosti kojoj je sada svrha da im, u nekoj naizgled bajkovitoj ambalaži, isporučimo naše zahtjeve.
Pisac za djecu i mlade – nimalo lak posao,
Nada Mihelčić
Nada Mihelčić, književnica i prevoditeljica, rođena je 1946. godine u Zagrebu. Tu je završila gimnaziju, odslušala sva predavanja na Fakultetu političkih znanosti, istovremeno studirala studij filozofije i indologije na Filozofskom fakultetu i odlazila na predavanja na Pravnom fakultetu. Željela je što više naučiti i steći što potpunije obrazovanje. U jednom trenutku odlučila je sve to napustiti i posvetiti se putovanjima. Bila je oduševljena planinarka. Kad je morala početi zarađivati za život, godinama je prodavala građevinsku i brodograđevnu opremu. U zreloj dobi počela je pisati knjige i prevoditi.
Već prvi njen roman Bilješke jedne gimnazijalke (2001.) kojem je dugo trebalo da ugleda svjetlo dana, bio je odmah zapažen i od čitatelja i od kritičara. Govori o dramatičnom životnom razdoblju mlade djevojke koja iznenada gubi roditelje u prometnoj nesreći. Kako je zamijetila već književna povjesničarka i kritičarka Dubravka Zima, adolescentica u djelima Nade Mihelčić je utoliko nova u hrvatskoj književnosti za mladež što nije gotovo isključivo okrenuta sebi (odnosima s rodbinom, svom izgledu i odabiru odjeće i obuće, mladiću u kojega je zaljubljena i sl.). Na tragu je adolescentice kakvu nam je nešto prije Mihelčić predstavila i književnica Silvija Šesto – Nadina nakladnica, bliska prijateljica i životna podrška – koju se ne mora promatrati samo unutar odnosa s nekim muškim vršnjakom. Promišljanjima je aktivno uključena u život i svijet. Lik mlade djevojke u romanu kritički razmišlja o ponašanju javnih osoba, načinu odgoja svojih i drugih roditelja, pojmu braka i obitelji, karakternim nijansama svojih profesora. Planira svoju budućnost. Mihelčić je rast adolescentice u svakome spoznajnom i životnom pogledu postavila sebi u zadatak.
U romanu Bilješke jedne gimnazijalke bio je to početak istinskoga procesa osamostaljenja mladoga čovjeka, a nastavio se u romanima Zeleni pas (2009.) i Napokon brucošica (2012.), svojevrsnom nastavku Bilješki jedne gimnazijalke. U romanu Zeleni pas, koji je spisateljici učvrstio popularnost i vodeći položaj među hrvatskim piscima za mladež, u središtu interesa nije posrnula djevojka, već njezina obitelj. Čitatelj prati kako će majka, otac, baka i troje braće djevojke ovisnice o teškim drogama uspjeti sačuvati koliko-toliko normalan život. Napori su teški, ali kad svi članovi obitelji shvate da trebaju pogledati istini u oči, zajedničkim će se snagama oduprijeti sili koja ih vuče na dno. Time sve postaje podnošljivije i razumljivije. Pa čak i smrt voljene osobe, koja sa sestrom dijeli posljednje trenutke pričajući joj svoj omiljeni san o čudesnome zelenom psu. Spisateljica nam pušta da sve to gledamo očima inteligentne sestre problematične djevojke.
U razdoblju od petnaestak godina Nada Mihelčić objavila je pet romana i dvije zbirke priča (osim već navedenih, i Pustolovine Arna i Điđija 2010., Edbin 2014., Pričice i pjesmice iz daleke Afrike 2012., i Medalja za hrabrost 2012.). Romani o Arnu i Edbinu govore o dvojici mladića koji pronalaze životne prijatelje: jedan psa koji će ga razumjeti, a drugi starca koji će mu postati osoba od povjerenja i dobrih savjeta. Hrvatski radio prema njezinom tekstu snima i počesto reprizira dječju radio-dramu Arno i zlatna ribica.
Knjige sam namijenila djeci zato što vjerujem da je to iznimno koristan posao jer je odrastanje vrlo težak i kompliciran dio života i u tome je svaka dobronamjerna pomoć dobrodošla… Neki moji kolege po peru misle kako ne treba u sve to ići ambiciozno nego je dovoljno djecu samo zabaviti. Ne slažem se. Djeca se sjajno zabavljaju i bez nas. Ako im ne želite biti od koristi, ostavite ih na miru.
Nada Mihelčić
Dok je isključivo pisala i prevodila, Nada Mihelčić teško je živjela. Osoba iskričavog duha i jezika, visokih intelektualnih sposobnosti, bespoštedne iskrenosti prema sebi i drugima, plijenila je pozornost. Njeni adolescenti žive punim plućima: zamjećuju društvene mehanizme, odrasle koji su se predali liniji manjeg otpora i konformizmu, entuzijastične pojedince koji djecu razumiju i savjetuju, bankarsko stvaranje ovisnosti ljudi o kreditiranju, kontradiktornosti suvremenih ratova u svijetu, licemjerje… Teme koje su u središtu nekih Mihelčićkinih djela: život mladih intelektualaca, osviještena seksualnost djevojaka i mladića, prijateljstvo između mladih i starih, život obitelji koju je napustila majka, odnos ljudi prema životinjama i životinja prema ljudima. Dosadašnji romani Nade Mihelčić istražuju samoću (…) ona stvara individualk(c)e u grupi. I to društveno uključene individualce, napisat će kritičarka Dubravka Zima.
Autoričin drugi roman Zeleni pas pokazao je kako uspjeh njezine prve knjige nije bio slučajnost. Postigao je svojevrstan rekord, »pokupivši« u istoj godini sve četiri prestižne nagrade za koje je bio nominiran, a to su Nagrada Grigor Vitez, Nagrada Anto Gardaš, Nagrada Mato Lovrak i naposljetku, ali ne manje važno, godišnja nagrada Mali Princ koja se dodjeljuje najboljoj knjizi za djecu i mlade na teritoriju Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije. Autorska prava su otkupljena i za snimanje filma prema tom romanu. Roman Edbin dobio je stimulaciju za najbolja ostvarenja na području književnoga stvaralaštva Ministarstva kulture u 2014. godini. Velikim dijelom su uspjesi prvoga romana Bilješke jedne gimnazijalke, kao i sjajna čitanost i uspjesi Zelenog psa, pridonijeli da je uvrštena na uglednu međunarodnu Časnu listu IBBY-ja (International Board on Books for Young People) za 2012. godinu. Nije suvišno spomenuti kako se Zeleni pas našao i u polufinalu T-portalovog natječaja za roman u godini kad je objavljen, a to je za knjigu namijenjenu djeci posve neuobičajen i lijep uspjeh.
Nada Mihelčić umrla je 2015. godine u Zagrebu.
Posthumno su izašle još dvije knjige Nade Mihelčić, a svaka izaziva zanimanje čitateljske publike. Nakon pojave ove spisateljice više nije moguć povratak hrvatske dječje i omladinske književnosti na prijašnje pozicije, iako njenu pojavu možemo smjestiti u bogat i zanimljiv povijesni niz nastanka i mijena adolescentske književnosti u Hrvatskoj. Riječ je o djelima Jože Horvata, Ivice Ivanca, Paje Kanižaja, Predraga Raosa, Branke Primorac, Maje Brajko Livaković, Mire Gavrana i drugih (vidi dvije knjige antologije Glavni junak – tinejdžer! Antologija hrvatske proze za mlade 1976.-1990. i 1991.-2008.). Nada Mihelčić razvija odvajanje adolescenta iz skupine i osamostaljivanje – intelektualno i emotivno; izlaženje iz pozicije mi/oni u odnosu na odrasle i uspostavljanje čvrstih mostova razumijevanja između odraslih i mladih. Posebno se među današnjim spisateljicama slična senzibiliteta Nadi Mihelčić i načina promišljanja ističu, primjerice, Silvija Šesto (Debela, Tko je ubio Pašteticu) i Jasminka Tihi-Stepanić (Dom iza žice, Moja neprijateljica Ana).
dr. sc. Diana Zalar
