Julije
Benešić

Ilok, 1. 3. 1883. - Zagreb, 19. 12. 1957.

 

(Pseudonimi: Leo, Eduard, Stošić, Julije B. Stošić, Srpanjko i dr.)

 

U Beču je studirao medicinu, kasnije slavistiku i romanistiku, a u Krakovu je prešao na studij zemljopisa i povijesti. Nastavio je studirati u Zagrebu i Pragu, a u Krakovu je diplomirao 1907. godine. Radio je kao profesor na Realnoj gimnaziji u Zagrebu, Trgovačkoj akademiji u Zagrebu, kao lektor poljskog jezika na Sveučilištu u Zagrebu. Intendant je Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu 1921-1926. godine, u vrijeme liberalizacije, značajnih inovacija u repertoaru, koje će se smatrati razdobljem vrhunskih dometa. S ravnateljem drame Brankom Gavellom i ravnateljem opere Petrom Konjovićem čini vodstvo HNK koje se često smatra najuspješnijim uopće. Hrvatskom dramatikom toga doba dominira eksperiment, ekspresionizam i groteska, te se potpuno otklanjaju tradicijska žanrovska i scenska ograničenja (Vojnović, Kosor, Begović, Krleža, redatelji Branko Gavella, Ivo Raić i Tito Strozzi). Priredio je sabrana djela Matoša, Harambašića, Ante Kovačića i Frana Galovića. Kao naš najbolji poznavatelj poljske kulture, književnosti i jezika, Benešić je prevodio djela poljskih književnika.

Godine 1948. je dobio počasni doktorat filozofskih znanosti u Krakovu. Bio je urednikom Hrvatske enciklopedije, Enciklopedije Jugoslavije i Savremenika.

Benešić nije imao širok opus svojih djela, ali njegova se djela ističu po književnoj vrijednosti. Premda su njegovu poeziju proglašavali “prosječnom”, Benešić je značajan zato što je slobodnim stihom počeo pisati još kao mladić, od 1901. godine odnosno prije Kamova, te je naš prvi “versilibrist”. U zbirci pjesama Istrgnuti listovi opisuje zavičaj, sjećanje na mladost, Osijek. Zavičajna tematika je prisutna i u djelima Nekoliko bilježaka o Iloku, gdje kritizira što običaji, nošnja i narodne pjesme nestaju, jer mladež ne prihvaća tradiciju; Raspojasana Slavonija gdje želi promijeniti nametnutu sliku Slavonije kao mjesta nerada i slobode; i Po srijemskim knjižnicama, gdje govori o nesređenim zbirkama pet velikih srijemskih knjižnica koje imaju veću zbirku latinskih knjiga nego hrvatskih.

Osim spomenutih djela, ostala djela su mu: Fili (pjesme), Leon Halbmilion (putopis), Iza zastora (putopis), Hrvatsko-poljski rječnik i dr.