Ivan Goran
Kovačić

Lukovdol, Gorski Kotar, 21. 3. 1913. - okolica Foče, 12. 7. 1943.

Osnovnu školu završio je u Lukovdolu, da bi školovanje nastavio u Karlovcu, a zatim u Zagrebu, gdje je 1932. godine maturirao. Nakon što je 1936. godine, najvjerojatnije zbog financijskih poteškoća, prekinuo studij slavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, radio je isprva kao korektor, a zatim kao suradnik i urednik Hrvatskog dnevnika. Nadimak Goran, kojim je želio izraziti svoju pripadnost rodnom kraju, pridodao je svom imenu oko 1935. godine. Bio je pristaša HSS-a e i sljedbenik Radićeve politike. Od 1938. godine često boravi u plućnim sanatorijima, ali i aktivno sudjeluje u javnom životu. Kada kao urednik kulturne rubrike ukinutih Novosti, 1941. godine ostaje bez posla, zamalo odlazi u Foču, gdje mu je ponuđeno mjesto upravitelja pošte. Nemiloj službi izbjegao je zaposlivši se u Hrvatskom izdavačkom bibliografskom zavodu, gdje je radio sve do 1943. godine, kada se zajedno s Vladimirom Nazorom s kojim je bio izuzetno blizak, priključio partizanskom pokretu. Sedam mjeseci kasnije četnici su ga, u ne sasvim razjašnjenim okolnostima, zarobili i ubili.

 

Od kada se 1929. javio pjesmom Ševina tužaljka (Omladina), Kovačić aktivno sudjeluje u književnom životu. Godine 1932. njegove pjesme zastupljene su zajedno s pjesmama J. Hitreca i V. Jurčića u zbirci Lirika, da bi četiri godine kasnije objavio samostalnu zbirku novela, tematski vazanih za životnu svakodnevnicu pjesnikovog rodnog kraja, a naslovljenu Dani gnjeva (1936). Za vrijeme boravka u partizanima, zajedno s Nazorom objavio je Hrvatske pjesme partizanke (1943). Iako je za života samostalno objavio jedino Dane gnjeva, Kovačićev opus uključuje brojna djela, od kojih neka poput romana Božji bubanj nisu dovršena. Pisao je dijalektalnu (kajkavsku) poeziju sakupljenu u zbirci naslovljenoj Ognji i rože (objavljena posthumno 1945), kao i poeziju na književnom jeziku, obilježenu divljenjem prema zavičaju, kao željenom prostoru potpune slobode.

Pjesmom Moj grob (Hrvatska revija, 1937), kojom je predvidio neznano mjesto svog groba, Kovačić je stekao epitet pjesnika proroka, dok je poemom Jama neraskidivo vezao svoje stvaralaštvo s osobnim mučeništvom. Riječ je o djelu strukturiranom u deset brojem stihova nejednakih pjevanja, sastavljenom u formi jedanaesteračkih sestina, koje fragmentima sadašnjosti i prošlosti predviđa pobjedu svjetla u svijetu.

 

Istakao se i kao pisac kratkih proznih formi: zbirka novela Dani gnjeva i druge njegove pripovijetke bave se najčešće rodnim Gorskim Kotarom, selom i suvremenom socijalnom tematikom. Kritika ih je okarakterizirala kao lirski realizam, pun osjećaja za prirodu i simboliku.

 

Prevodio je s francuskog, ruskog i engleskog jezika, a kao suradnik i urednik kulturnih rubrika zagrebačkih dnevnih novina, objavio je golem broj uglavnom književnih priloga.

 

 


Tekst prema:

  • Ivan Goran Kovačić: Sabrana djela, ur. Dragutin Tadijanović, JAZU i dr, Zagreb, 1983.