Hrvatska književnost srednjeg vijeka

 

Nazivom srednjovjekovna književnost u europskoj tradiciji se naziva razdoblje od kraja antike, odnosno od propasti Zapadnorimskog carstva, do renesanse i novog vijeka, odnosno u nas od doseljenja Hrvata do 15-16. stoljeća (prekretnicu u književnosti predstavljaju Marko Marulić i Mavro Vetranović).

Cijeli taj period u Europi dominira latinski jezik, ali polako u književnost prodiru i narodni jezici. Najznačajnija djela na narodnim jezicima su epski spjevovi: engleski Beowulf iz 8. stoljeća, starofrancuska Pjesma o Rolandu iz 10. stoljeća, španjolska Pjesma o Cidu iz 12. stoljeća i drugi, zatim viteški romani i romani s antičkim temama (Aleksandar Veliki, Troja), a od lirskog stvaralaštva trubaduri i dvorski pjesnici (latinska zbirka Carmina burana), te pokret dolce stil nuovo u Italiji, kojemu je pripadao i Dante. Vrhunac srednjovjekovne književnosti, ujedno i njen kraj i početak novog vremena, predstavljaju Danteova Božanstvena komedija, Chaucerove Canterburyjske priče i Villonove pjesme.

 

U Hrvatskoj se u to vrijeme isprepliću istočni bizantski i zapadni latinski utjecaji. Hrvatsku specifičnost, kao rezultat misije sv. Ćirila i Metoda, koji god. 863. počinju djelovati u Moravskoj, a njihovi učenici nakon protjerivanja iz Češke i Moravske i u Hrvatskoj, predstavlja uporaba narodnog jezika u bogoslužju, te glagoljsko pismo. Kasnija je tradicija, naravno potpuno neutemeljeno, izum glagoljice pripisivala sv. Jeronimu, pokušavajući time legitimirati uporabu narodnog jezika u bogoslužju i obraniti se od zabrana i progona. Unatoč žestokim otporima, koji su osobito intenzivni u 10. i 11. stoljeću (sukob splitskog biskupa i ninskog biskupa Grgura 925. godine), glagoljica i narodni jezik u bogoslužju u Hrvatskoj, u sjevernoj Dalmaciji i na Kvarneru, ostaju u uporabi sve do 19. stoljeća.

Isprva je u uporabi standardizirani staroslavenski jezik, koji je u različitim verzijama (redakcijama) u uporabi na cijelom slavenskom prostoru, a kojega postepeno zamjenjuje hrvatski jezik. Koriste se tri pisma: uz glagoljicu, kasnije i ćirilica (bosančica) i latinica.

Od doseljenja Hrvata do po prilici 10. stoljeća nema nikakvih sačuvanih spomenika na narodnom jeziku. Najstariji spomenici pisani glagoljicom uglavnom potiču iz Kvarnera (otoci Cres i Krk). Među njima središnje mjesto zauzima Bašćanska ploča, nastala oko 1100 godine, pronađena u Baškoj na otoku Krku. To je svojevrsni kartular crkve i opatije Sv. Lucije, odnosno darovnica kralja Zvonimira. Ujedno je i dokaz korištenja glagoljice i narodnog jezika i za svjetovne potrebe u 10. i 11. stoljeću. Jezik je starohrvatski, protkan elementima crkvenoslavenskoga.

U najstarijoj se hrvatskoj pismenosti i književnosti prema narječjima i pismima formiraju tri kruga: glagoljsko-čakavski (sjeverna Dalmacija, Hrvatsko primorje, Lika, Istra), latinsko-čakavski (Dalmacija), kod kojega su primjetni štokavski utjecaji i uporaba bosančice prema granici i u Bosni i Hercegovini, te kajkavski u sjevernoj Hrvatskoj. Za stvaralaštvo na tom narječju pouzdano se zna da je dosta starije od najstarijih sačuvanih izvora. Tri su kruga međusobno u stalnom doticaju, pa se isti se tekstovi mogu naći u sva tri dijalekta i sva tri pisma.

Počeci pismenosti na narodnom jeziku, dakako, su neliterarni, najčešće vezani uz vjerske sadržaje: misali, brevijari, prijevodi biblijskih tekstova, te pravna djela (Vinodolski zakonik iz 1288, Poljički statut iz 1444). Stvaraju se i historijska djela: pored ostalih, Zapis popa Martinca iz 1493. godine, te glasoviti Ljetopis popa Dukljanina iz 14. stoljeća, izvorno napisan na latinskom, kasnije preveden na hrvatski i vjerojatno zapisan ćirilicom, a sačuvan u latiničkom prijepisu iz 1546. godine. Prozni tekstovi ispočetka su također crkvenog karaktera, najprije nastaju razni apokrifi na narodnom jeziku, životi svetaca, osobito čitani Tranzit svetog Jeronima tiskan u Senju 1508, zatim moralizatorsko-didaktička proza, a od svjetovnih sadržaja ističu se romani Rumanac trojski, preveden s talijanskog oko 1300, i roman Aleksandrida koji se spominje još 1389. godine, a sačuvan je u prijepisima iz 14-16. stoljeća.

 

Pjesništvo na narodnom jeziku ima početke koji također sežu duboko u prošlost, ali je opet malo sačuvanih tekstova, dijelom i stoga što se pjesme nisu zapisivale, što je karakteristika koja najstarije hrvatsko pjesništvo približava pučkoj (narodnoj) književnosti. Iz 1177. godine postoji svjedočenje da su Zadrani dočekali papu Aleksandra III. pjesmama na slavenskom jeziku (“in eorum slavica lingua”), ali te pjesme nisu sačuvane. Marulić u predgovoru Judite spominje “začinjavce”, pjesnike na narodnom jeziku koji su mu prethodili, ali se ne zna tko su oni bili. Najstariji sačuvani zapisi potiču iz 14-16. stoljeća. Autori tih pjesama nam nisu poznati.

 

Najstariju potvrdu scenskog prikazivanja u Hrvatskoj imamo još u XI. stoljeću. Godine 1093, kada je osnovana zagrebačka biskupija, u njen posjed dospio je jedan misal pisan karolinom, poznat kao Missale antiquissimum. Misal, koji potječe iz Francuske, a do Zagreba dolazi preko Ugarske kao dar kralja Ladislava prvom zagrebačkom biskupu Duchu, porijeklom Čehu, sadrži dva kratka dramska teksta, liturgijske igre, na latinskom jeziku, jednu uskršnje i jednu božićne tematike. Božićna liturgijska drama nosi naslov Tractus stellae (Povlačenje zvijezde) i izvođena je na blagdan Tri kralja u zagrebačkoj katedrali, što sasvim pouzdano znamo jer tekst sadrži dopisane note, dopune i ispravke. I sam naslov sugerira scensko izvođenje: naime, riječ je o scenskom efektu povlačenja zvijezde repatice, koja je u sebi imala svjetiljku, po središnjem brodu crkve. Za izvođenje teksta, koji sadrži likove triju kraljeva, Heroda, svećenika koji na rukama drže Isusa, anđela, bilo je potrebno najmanje 9 sudionika.

Od 13. stoljeća u Italiji javljaju se flagelantske (bičevalačke) bratovštine, koje na svojim ophodima pjevaju laude, koje postepeno poprimaju dijaloška svojstva, iz čega se razvijaju prva crkvena prikazanja, dramatizacije kršćanskih misterija i svetačkih legendi. Premda nema mnogo sačuvanih tekstova koji bi to potvrđivali, sasvim sigurno je tijek zbivanja kod nas bio sličan ili isti kao u Italiji. Brojne bratovštine i flagelanti u nas postoje od sredine 13. stoljeća. Tako je primjerice iz 14. sačuvan inventar jedne zadarske flagelantske bratovštine u kojemu se spominje Judina maska, ali ne znamo u kakvom se tipu predstave ona koristila.

Dramska književnost srednjega vijeka na hrvatskom jeziku u uskoj je vezi s lirikom. Na granici dramske i lirske književnosti, usko povezane uz crkvena prikazanja, stoje dijaloške pjesme. Poznate su takve pjesme Prigovaranje blažene dive Marije i križa Isusova, dijalog Marije i Križa, te Isusova mučila, dijalog Krista i anđela, obje sa pasijanskom temom, sačuvane u rukopisima iz 16. stoljeća, ali znatno starije. Iako je riječ o monologu, Govorenje Judino škalam na obišenje hodeći, sačuvano u Vartlu Petra Lucića, sadrži dijaloške i prikazivačke elemente. Taj će tekst kasnije biti uključen u prikazanje Muka spasitelja našega.

Cjeloviti dramatizirani prikaz muke poznat nam je od druge polovice 15. stoljeća (rukopis pronađen u Vrbniku). Kraća verzija Muke zapisana je u Tkonskom zborniku (16. stoljeće), dok je najcjelovitiji sačuvani tekst Muke spasitelja našega iz glagoljskog rukopisa pod naslovom O muci Isusovoj, o snimanju s križa i o ukopu, datiranog 1556. godine, vjerojatno iz Rijeke. To se prikazanje prikazivalo tri dana (Cvjetnica, Veliki četvrtak, Veliki petak) i predstavlja kompilaciju više starijih izvora: preko 1000 stihova preuzeto je iz Muke u Tkonskom zborniku, a ima i stihova iz Gospinog plača. Ovo se prikazanje sigurno izvodilo u Rijeci – to se potvrdilo kada je pronađen fragment teksta samo Marijine uloge iz 16. stoljeća – a djelomice i pjevalo (sačuvan je notni zapisi uz tekst, jedini notni zapis u našim glagoljskim rukopisima).

U istom glagoljskom rukopisu kao i Muka, iz 1556, sačuvan je i Mišterij vele lip i slavan od Isusa kako je s križa snet, za tim v grob postavljen, sa temom skidanja s križa, koja je često bila predmet scenskog prikazivanja u Europi i kod nas. U jednom latiničkom rukopisu sa Hvara, mlađem stotinjak godina, pronađen je sličan tekst, Skazan’je slimjenja s križa tila Isusova, zajedno sa još nekoliko crkvenih prikazanja nastalih prema talijanskim predlošcima (Prikazan’je slavnoga uskrsnutja Isukrstova, Prikazan’je navišćenja pričiste divice Marije, Skazan’je od Osiba, sina Jakova patriarhe, Prikazan’je sv. Ivana Krstitelja i dr.). Tematski se na te pasijanske misterije nadovezuje Uskrsnuće Isusovo (Tkonski zbornik, prva četvrtina 16. stoljeća).

U odnosu na pasijanske teme, znatno je manje božićnih prikazanja. Poznajemo Od rojenja gospodinova (kraj 15. stoljeća), kod kojega postoje zajedničke karakteristike s pučkom božićnom pjesmom. Za druge dvije teme božićnog ciklusa, navještenje Marijino i poklonstvo tri kralja nemamo sačuvanih tekstova iz srednjeg vijeka. Misterij O navještenju Marijinom najstariji zapis ima iz 17. stoljeća, a pouzdano znamo da je drama Tri kralja izvedena u Šibeniku 1615, ali taj tekst nije sačuvan.

Treću skupinu pučkih crkvenih prikazanja čine svetačke legende. Najpoznatije prikazanje iz te skupine je Muka svete Margarite. Ta legenda postoji u proznom prijevodu na hrvatski još od 14. stoljeća, a na kraju 15. stoljeća pojavljuje se u dramatiziranoj verziji. Najstariji sačuvani zapis osmeračkog Prikazan’je života s. Lovrinca mučenika je iz 17. stoljeća, ali je prikazanje mnogo starije. Izvodilo se na Braču i na Hvaru sve do 19. stoljeća: zadnji put je izvedeno u Starom Gradu 1847. godine. Splitskom krugu pripadaju prikazanja s eshatološkim motivima Govorenje svetoga Bernarda od duše osujene i Skazan’je od nevolnoga dne od suda ognjenoga, koja se danas s relativnom sigurnošću pripisuju Maruliću, pa ih pored Prikazan’ja historije od svetoga Panucija donosimo među dramskim djelima tog autora. Osim Marulića, srednjem vijeku dijelom pripada i Mavro Vetranović, autor nekoliko crkvenih prikazanja.

Hrvatska srednjovjekovna dramaturgija poznaje i moralitet, u kojemu umjesto biblijskih likova ili likova svetaca u dijalogu sudjeluju apstraktni pojmovi kršćanskog morala. Najpoznatiji moralitet u svjetskoj književnosti je engleski Everyman (njemački Jedermann). Naši moraliteti, “prozni dijaloški disputi, više skolastičko-moralističkih no dramsko-scenskih intonacija”, sačinjeni su uglavnom prema latinskim predlošcima, a najpoznatiji su Milost i istina sretosta se, pravda i mir obcelivasta se, zatim Razgovor meštra Polikarpa sa smrću, Kako se je duša s misalju na kup měnila, te Karanje i prigovaranje ko čini an’jel dobri s tilom u času smrti.

U hrvatskim srednjovjekovnim dijaloškim pjesmama i pučkim prikazanjima dominiraju osmerački distisi. Premda je sačuvan relativno veliki broj tekstova, o njihovom izvođenju nemamo mnogo podataka, a sačuvana svjedočenja su novijeg datuma, pa se o izvođenju najviše može zaključiti iz samih tekstova. Sigurno je da su se izvodila diljem Hrvatske, osobito u primorskim krajevima, a rukopisi istih prikazanja poznati su nam iz različitih sredina, što potvrđuje žive kulturne kontakte. Medijevalna prikazanja izvodila su se u 16. stoljeću, dok se u 17. stoljeću postepeno napuštaju. Već je spomenuta izvedba prikazanja Tri kralja 1615. u Šibeniku. Suprotno uobičajenom, izvodile su ga žene, koludrice samostana sv. Klare, koje su igrale i muške uloge. Izvedba je izazvala skandal, te je došlo do nereda zbog gužve, pa je o tom je događaju sačuvan dokument o istrazi na talijanskom jeziku. Pulski biskup zabranio je 1658. godine prikazivanje Muke u Rijeci, jer je, kako se navodi, izvedba više poticala na smijeh nego na pobožnost.

U srednjem vijeku u Hrvatskoj postojalo je i svjetovno kazalište. U raznim dokumentima, još od 14. stoljeća, postoje potvrde o putujućim ili stalno angažiranim glumcima, lakrdijašima i zabavljačima (ioculatores, histriones), sa navođenjem njihovih imena, najviše u Zagrebu i u Dubrovniku, te na dvorovima bosanskih kraljeva i bosanskih i hercegovačkih velikaša. Njihove predstave izvodile su se o različitim prigodama, na crkvenim blagdanima (npr. u Dubrovniku na blagdan sv. Vlahe), pokladnim svečanostima, svjetovnim prigodama (krunidbe, vjenčanja, zabave na feudalnim dvorovima), sajmovima itd. O repertoaru kojega su izvodili ne zna se ništa pouzdano i nema sačuvanih tekstova.

Plač Gospin i danas se pjeva na otoku Hvaru, u procesiji koja u noći s Velikog četvrtka na Veliki petak obilazi mjesta Jelsu, Pitvu, Vrsnik, Svirče, Vrbanj i Vrbosku. Interes za scensko izvođenje srednjovjekovnih pučkih prikazanja javio se od tridesetih godina 20. stoljeća. Veći broj hrvatskih prikazanja, najčešće na ljetnim kazališnim festivalima na otvorenom, postavlja se na scenu od 60-tih godina, najčešće Muka u različitim verzijama.