Jedan od prvih hrvatskih filozofa i vodećih hrvatskih intelektualaca svojega doba, Franjo Marković je ostavio i značajan romantičarski književni opus.
Klasične jezike, slavistiku i filozofiju studirao je u Beču, gdje je 1872. godine i doktorirao. Utemeljitelj je proučavanja hrvatske filozofske baštine, a od 1874. godine profesor je filozofije Filozofskog (Mudroslovnog) fakulteta u Zagrebu, a zatim i rektor Sveučilišta u Zagrebu. Kao svestran znanstvenik bavio se poviješću filozofije, estetikom, logikom, psihologijom i pedagogijom. Godinu dana (1872-1873) bio je glavni urednik Vienca, a od 1876. godine Marković je akademik. Najznačajnije filozofsko djelo mu je Razvoj i sustav obćenite estetike, koje je ostavilo snažan utjecaj na dalji razvoj hrvatske filozofije zbog uvođenja novih filozofskih termina.
U književnosti, najvažniji uzor mu je poljski romantičar Adam Mickiewicz. Autor je cijenjenih idilično-romantičnih epova Dom i svijet (1865.), sa suvremenom tematikom, te Kohan i Vlasta, povijesnog spjeva o borbi Slavena i Nijemaca na Baltiku. I njegova dramska djela tematski su vezana za hrvatsku prošlost (Karlo Drački i dr.). Markovićev pjesnički opus, koji čine uglavnom mladenačke pjesme rodoljubnog ugođaja, te balade i romance kojima nasljeduje poetiku romantičara, okupljen je u zbirci Iz mladih dana (1883). Autor je stihova U boj, u boj, završne pjesme Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinski.
