Franjo Horvat Kiš pripovjedač je i putopisac koji djeluje u razdoblju moderne.
Rodio se u Loboru, u Hrvatskom zagorju 1876. godine. Po završetku učiteljske škole radi kao učitelj u Kovačevcu, Selima Zagorskim, Dugom Selu i Brinju. U Karlovcu boravi od 1909. do 1919, nakon čega odlazi u Zagreb na mjesto tajnika Medicinskog fakulteta, gdje i umire od tuberkuloze 1924. godine.
Književni opus Franje Horvata Kiša obuhvaća zbirke pripovijedaka Ženici (1902), Zašto? (1908) i Nasmijani udesi (1918) te putopise Viđeno i neviđeno (1911) i Istarski puti (1919). Nositelji pripovijedaka uglavnom su mali ljudi – činovnici, malograđani, seljaci čije su nedaće često vezane uz ljubavnu tematiku. U prvom dijelu svoga stvaralaštva Horvat Kiš je usmjeren na oslikavanje unutarnjih emocionalnih raspoloženja i duševnih nemira svojih junaka, čime se približava modernističkim tendencijama, da bi u kasnijim pripovijetkama likove smještao u širi okvir različitih društvenih odnosa time se usmjerivši na bogatiju radnju, a manje na opise stanja likova.
Najuspjelijim dijelom književnoga rada Horvata Kiša smatraju se njegovi putopisi, opisi putovanja na koja odlazi bez jasnoga cilja i svrhe kojima je jedini pokretač tek želja za samoćom koja piscu donosi unutarnji mir. U njima se važnost ne pridaje toliko putopisnim postajama koliko ocrtavanju vlastitih zapažanja i doživljavanja viđenoga te bilježenju asocijacija izazvanih promatranjem.
Iako se zbog tematske skučenosti i stilske nerazrađenosti opus Horvata Kiša ne može svrstati u sam vrh hrvatske književnosti moderne, on nije lišen literarne vrijednosti postignute kroz niz uvjerljivih i nerijetko dirljivih epizoda posebice uspješno oblikovanih na stranicama njegovih putopisnih tekstova.
Tekst prema:
- Franjo Horvat Kiš: Ženik; Obijalo, Zagrebačka stvarnost, Zagreb, 1997.
