Talijanskog književnika Petrarku, začetnika renesanse, utemeljitelja humanizma, »prvog modernog čovjeka«, smatra se za jednog od najvećih i najutjecajnijih pjesnika književnosti zapadnog kruga. Premda je veći dio djela napisao na latinskom, glasovit je ponajviše po svojoj talijanskoj zbirci pjesama Kanconijer.
Rođen je u firentinskoj obitelji koja je zbog političkog progona, u sličnim okolnostima koje su odredile i Danteov život, izbjegla u Avignon. Petrarca je studirao pravo u Montpellieru i u Bologni, no nikada ga nije završio. U Avignon, tadašnje sjedište papinskog dvora, Petrarca se vratio nakon očeve smrti (1326.) i preuzeo službu na papinskom dvoru. Tamo se upoznao s provansalskom trubadurskom lirikom – trubaduri su prvi srednjovjekovni stvaratelji svjetovne, ljubavne lirike koje su izvodili uz glazbu, a pojam trubadurstva vezuje se uz srednjovjekovno viteštvo i udvornost.
U Avignonu se dogodio i susret sudbonosan za Petrarkin život i stvaralaštvo – na Veliki je petak 6. IV. 1327. u crkvi sv. Klare ugledao Lauru. Laura je vjerojatno rođena de Noves, a udana je de Sade. Bila je ljubav Petrarkinog života i muza njegova pjesničkog nadahnuća. Njoj je posvetio ljubavne pjesme na talijanskome koje će mu donijeti ugled i slavu. Laura je umrla od kuge, »crne smrti« 1348. godine.
Radio je u službi crkvenih i svjetovnih uglednika i moćnika, seleći se i puno putujući. Proputovao je čitavu Europu, živio u Padovi, Milanu, Veneciji, Parizu i Avignonu. Kao štićenik moćnika, bio je čest gost na europskim dvorovima i savjetnik vladara. Posljednje je godine života, pritisnut bolešću, proveo u mjestašcu Arquà u okolici Padove. Za života je bio iznimno cijenjen pjesnik, tada prvenstveno zbog latinskih djela, a ovjenčan je lovorom na Kapitolu u Rimu 8. IV. 1341. godine.
Petrarca je imao dvoje izvanbračne djece. Sin je mlad umro od kuge, a uz kćer i njezina muža pjesnik je proveo zadnji period svoga života.
Premda je veći dio opusa napisao na latinskom jeziku, slavu je stekao zbirkom talijanskih pjesama, isprva nazvanih prema sintagmi iz prvoga stiha uvodnoga soneta Rasute rime (Rime sparse). Autor im je dao latinski naslov: Rerum vulgarium fragmenta (Ulomci na pučkome jeziku). Zbirka je s naslovom Kanconijer (Canzoniere) prvi put objavljena u Veneciji 1470. godine.
Tih 366 sastava, većinom soneta, dijeli se na pjesme napisane za života gospođe Laure i nakon smrti gospođe Laure. Neke su pjesme političke i prigodne tematike, no najbrojnije su ljubavne. U središtu je pjesničkog nadahnuća Laura, no autorovo je zanimanje usmjereno na vlastiti subjekt, na svoje osjećaje, misli, dileme. Lirski subjekt Kanconijera obilježen je nemirom i stalnom potragom do smirenja. Laura je pokretač pjesnikovih nemira i lutanja, ona nije, poput Danteove Beatrice, od Boga poslano biće koje će pjesniku donijeti spasenje. Kanconijer završava pjesmom u kojoj pjesnik zazivlje Blaženu Djevicu Mariju i zaključuje ga riječju mir. Petrarki spokoj ne donosi ljudsko biće, on za konačni mir zazivlje Blaženu Djevicu.
Petrarca je svoje pjesništvo značajno oslonio o srednjovjekovni trubadurski i stilnovistički uzus pjevanja gospoji, ali mu je postavio i nove zahtjeve, posebno u pogledu formalnoga i metričkog sklada. Ustrajao je na metričko-sintaktičkoj pravilnosti u gradnji stiha, pa se rečenične stanke najčešće podudaraju s metričkima. Nastojanjem oko formalnoga sklada izmijenio je otprije prisutne pjesničke oblike (npr. sonet) i dao im formu koja će odlučujuće utjecati na svu kasniju europsku liriku.
U latinskom djelu Moja tajna (Secretum meum, 1342.-43.) Petrarca donosi ispovjedni imaginarni dijalog sa sv. Augustinom, obilježen opet autorovim nemirom i suprotstavljenim težnjama. U zbirci biografskih portreta O znamenitim muževima (De viris illustribus, 1338.-39.), Petrarca donosi biografije velikana klasične kulture. U vrlo opsežnom latinskom spjevu u heksametrima Afrika (Africa, 1338./39.-1342.) piše o II. punskom ratu. U zbirci anegdota Knjige o spomena vrijednim stvarima (Rerum memorandarum libri, 1343.-45.) govori o povijesnim ličnostima. Petrarca je na latinskome još pisao traktate (O samotnu životu – De vita solitaria,1346; O pobožnoj dokolici – De otio religioso, 1347; O pomoćima u dobroj i u zloj sreći – De remediis utriusque fortunae, 1354–60), polemike, ekloge, molitve, ispovijedi u stihovima, te više od tisuću pisama u prozi. Ipak, Petrarkina su latinska djela ostala u sjeni znamenitoga Kanconijera.
Čitavo je Petrarkino djelo obilježeno spojem klasičnih i kršćanskih vrijednosti. Oživljavao je klasične uzore, u brojnim svojim latinskim djelima, povezujući ih i pomirujući s kršćanskim vrijednostima, po čemu je najavio humanizam. Kao predhumanist i pjesnik iznimna utjecaja na razvoj europske lirike, Petrarca se ubrojio među najznačajnija imena svjetske književne baštine.
Petrarca je ostavio značajan trag i na hrvatskom pjesništvu, vidljiv u djelu hrvatskim petrarkista – Šiško Menčetić , Džore Držić, Mavro Vetranović, Hanibal Lucić, Dinko Ranjina, Dominko Zlatarić i drugi – te u čitavoj hrvatskoj renesansnoj književnosti, ali i u novijoj hrvatskoj književnosti. O njegovu utjecaju na književnost i kulturu govore pojmovi petrarkizma, koji je u 15. i 16. stoljeću bio preplavio čitavu Europu, i pojam Petrarkina soneta. O Petrarkinu je djelu napisana brojna literatura i dan-danas je predmet istraživanja. Petrarkino iskustvo ljubavi prema Lauri postalo je općepoznatim mjestom kulture, i sve Laure, a brojne su i u hrvatskoj književnosti, uspostavljaju s njom određeni odnos.
»Ernest Renan proglasio je Petrarku prvim modernim čovjekom. Njegova je modernost u nemiru, u neprekidnom traženju novoga, u žudnji za samoćom i istovremenom traženju bučnih dvorova, u ljubavi prema prirodi u bježanju od nje, u čestim putovanjima i u čežnji za nekim predjelom u kojemu bi se konačno smirio« (Olinko Delorko).
dr. sc. Jelena Vignjević
