Đuro
Arnold

Ivanec kod Varaždina, 27. 3. 1853. - Zagreb, 22. 2. 1941.

Đuro Arnold je jedan od najuglednijih hrvatskih filozofa i pedagoga, klasični metafizičar i tradicionalist, te osnivač hrvatske pedagogije. Njegov pjesnički opus obilježen je njegovim filozofskim opredjeljenjem – pjesmama dominiraju refleksivni i domoljubni, ali i ljubavni sadržaji.

 

Pučku školu završio je u Zagrebu. Prva dva razreda gimnazije završio je u Varaždinu, da bi 1873. godine maturirao u Zagrebu. Filozofiju, povijest i zemljopis diplomirao je na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1880. dizertacijom Etika i povijest promoviran u prvog doktora filozofije Sveučilišta u Zagrebu. U razdoblju od 1880. do 1882. usavršava se na sveučilištima u Götingenu, Berlinu i Parizu. Bio je profesor zagrebačke gimnazije (1879-1889), ravnatelj zagrebačke učiteljske škole (1889-1894), urednik Vienca (1889-1890), profesor filozofije, kao i prvi profesor pedagogije, na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu (od 1894), dekan Mudroslovnog fakulteta u Zagrebu (1898/1899, 1912/1913), rektor Sveučilišta u Zagrebu (1899/1900), te predsjednik Matice hrvatske (1903-1909). U filozofiji je zastupao ideju spiritualističkog pluralizma, te je smatrao da je spoznaja svijeta moguća kroz znanost i umjetnost. Od 1892. Arnold je počasni član Hrvatskog pedagoškog-književnog zbora, od 1924. član je Društva Braće Hrvatskog Zmaja, a od 1891. godine dopunski je, te od 1899. stalni član, Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

 

Arnold je prvu pjesmu, Pri povratku, objavio 1873. godine u Viencu. Od tada redovito objavljuje u Viencu, ali i u drugim časopisima (Hrvatska lipa, Obzor, Hrvatski dom, Hrvatska prosvjeta, Selo i grad itd.). Pisao je uglavnom liriku, ali i poeme Juda, Irud, Jelislava Frankopanska, Damjan Juda knez dubrovački itd. Za života je objavio zbirke pjesama Izabrane pjesme (Zagreb, 1889), Čeznuća i maštanja (Zagreb, 1908), te Izabrane pjesme (Zagreb, 1923). Njegova lirika, uglavnom rodoljubne i ljubavne tematike, nastala je na tragu poetike odjeka romantizma. Osobitu je popularnost stekao zbog pjesme Domovina.

U raspri starih i mladih priklonio se starima, a o svojim shvaćanjima umjetnosti pisao je u raspravama Književnost i narod (1904), Umjetnost prema znanosti (1906), Može li umjetnost zamijeniti vjeru (1908), Jedinstvena narodna kultura (1909). Autor je cijenjenih gimnazijskih udžbenika (Logika za srednjoškolska učilišta, 1888; Psihologija za srednjoškolska učilišta, 1893; Filozofija prirodne nauke i sociologije, 1899), te znanstvenih rasprava (Zadnja bića, 1888; O psihologiji bez duše, 1909; Monizam i kršćanstvo, 1909).

 


Izbor iz Arnoldovog pjesništva donosimo prema izdanju: Đuro Arnold: Izabrane pjesme, Zagreb, 1923.