Antun
Kanižlić

Požega, 5., 6., 9. ili 20. 11. 1699. - Požega, 24. 8. 1777.

Antun Kanižlić jedini je izraziti predstavnik barokne književnosti u Slavoniji.

 

Nakon završene niže gimnazije u Požegi i više gimnazije u Zagrebu, Kanižlić 1714. stupa u isusovački red, te tijekom 1716-1717. školovanje nastavlja u Leobenu (Štajerska). Od 1717. do 1718. profesor je varaždinske gimnazije, da bi od 1718. boravio u Grazu kao student filozofije. Nakon povratka iz Graza (1721) radio je kao nastavnik u Zagrebu (1721-1724) i Varaždinu (1724-1725). Od 1726. od 1729. studirao teologiju u Grazu i Trnavi, gdje se 1728. zaredio. Svećeničkim dužnostima Kanižlić je pridružio i službu nadzornika isusovačkih odgojnih zavoda u Zagrebu, Osijeku, Požegi, Varaždinu i Petrovaradinu. 1752. godine Kanižlić se vraća u rodni grad, gdje je od 1753. godine savjetnik biskupa Thauszya za Slavoniju. U Požegi ostaje do kraja života, odnosno i nakon ukinuća reda 1773. godine.

 

Kanižlić je autor opsežne rasprave o uzrocima i prevladavanju crkvenog raskola naslovljene Kamen smutnje velike iliti početak i uzrok rastavljanja crkve Istočne od Zapadne (objavljena nakon autorove smrti 1780. godine). Također se zanimao standardizacijom hrvatskog jezika, zalažući se za čišćenje od turcizama.

Njegovo najznačajnije pjesničko djelo je religiozna poema Sveta Rožalija, Panormitanska divica, tiskana također posthumno, u Beču 1780. Na tragu dubrovačkih baroknih plačeva (I. Gundulić, I. Đurđević, I. Bunić Vučić), ali i na tradiciji predbaroknih i renesansnih djela, Kanižlić stvara poemu strukturiranu kroz Rožalijino pismo upućeno roditeljima. Riječ je o djelu koje nasljedovanjem postupaka Dubrovčana predstavlja kasni odjek baroka, ali i o djelu kojim je Kanižlić zaslužio stilske odrednice klasicističkog pisca (Bratulić), kao i pisca rokoko-invencije (Peić).

Svoju književnu i svećeničku djelatnost ujedinio je sastavljanjem brojnih vjersko-odgojnih katekizama i molitvenika: Utočište blaženoj Divici Mariji, 1759; Bogoljupstvo na poštenje svetog Franceska Saverija, 1759; Obilato duhovno mliko, nauka o veri, 1754; Mala i svakomu potribna bogoslovnica, 1773; Bogoljubnost molitvena, 1766. Duhovno-religiozne pjesme, stilski i žanrovski povezane s dubrovačkom baroknom književnošću, a uglavnom posvećene likovima svetaca poput Sv. Ignacija i Sv Franje Ksaverskog, Kanižlić je uključio u molitvenike i katekizme.

 


Tekst prema:

  • Pjesme Antuna Kanižlića, Antuna Ivanošića i Matije Petra Katančića, prir. T. Matić, Stari pisci hrvatski knj. XXVI, JAZU, Zagreb, 1940.