Antun Branko
Šimić

Drinovci kod Gruda, Hercegovina, 18.. 11. 1898. – Zagreb, 2. 5. 1925.

Ne samo o drugima, nego i o sebi samima mi znamo strahovito malo. Premda ih malo sluti da su sami sebi veliki tuđinci. Ne samo u njihovoj duši nego i u njihovu tijelu događa se nešto: to im je malone potpuno tuđe i daleko.

Antun Branko Šimić

Antun Šimić (potpisivao se i kao A. B. Šimić-Hercegovac, Branko Zvonković, Antun B. Š.-ić, itd.) rodio se u Drinovcima u zapadnoj Hercegovini 1898. godine. Roditelji su mu bili ugledni i imućni ljudi. Imali su devetoro djece. Antun je bio njihovo drugo dijete. Već u osnovnoj školi zamijećeno je da je Antun vrlo darovit. Polazio je potom Franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu, koja je zapravo bila sjemenište za mlade franjevce. Osnovna (pučka) škola je tada trajala četiri razreda, a gimnazija je počinjala od petoga razreda. U trećem razredu gimnazije (danas je to sedmi razred osnovne škole) postao je popularan i među vršnjacima i među profesorima, jer su se već naveliko čitali rukopisi njegovih pjesama. Poticao ga je na pisanje i njegov stariji rođak i veliki prijatelj Ilija Glavota koji će kasnije, još mlad, umrijeti od tuberkuloze. U počast svom prijatelju Antun je, potresen, napisao (Pjesma gladi, ulomak, 1916.):

»Umro je!

Bijasmo zemljaci i prijatelji, prijatelji kakvi se samo mogu zamisliti. Bijasmo prijatelji i braća, jer nam duše bijahu srodne i bratske, jer imađasmo gotovo iste misli, čežnje i osjećaje.

Svakih praznika školskih bijasmo cijelo vrijeme zajedno. Po čitave dane lutasmo i lunjasmo širokim drinovačkim poljem ćeretajući i razgovarajući o svemu i svačemu… O, dragi dani, najdraži moji dani! Polja, kukuruzi, visoki kukuruzi, među koje se zapleo vjetar i kao zarobljen trza se želeći se osloboditi, šumeći, šumoreći, šušteći šumnu pjesmu svoju. Pa onda jezero, okruglo modro jezero, čije su dubine neizmjerne, jezero priča moje majke, po kojem toliko puta šetaše kao labud naš čamac, moj i Ilijin. O, dragi dani, moji najdraži dani! Nebo naše, južno, južnjačko modro nebo!

Ne bijaše pjesnikom, tj. ne pisaše i ne kovaše stihove, ali imađaše pjesničku dušu, osjetljivu, meku i finu. Bijaše nepraktičan, iako silom htijaše biti praktičnim. Jedne noći čitasmo, pruživši se po travi, Nikolića, onu malu njegovu crvenu knjižicu, čitasmo na mjesečini, bijeloj i snatrivoj, i te noći vidjeh najbolje kakvu dušu imađaše naš dobri Ilija. Drugi put deklamirah mu neke svoje stihove, koji govorahu o smrti, i taj mi put reče,da se ne boji smrti, da mu nije žao umrijeti. Kao da ga i sada čujem gdje ponavlja tihim i melankoličnim glasom zadnje strofe moje pjesme:

Mrtvo bit će sve.

Čamac će samo
Mladosti, sreće
K obali stići amo.

Ja ću tad sjesti

Zadnja će tako
Sjen se zavesti
Tihano i polako.

Zgasnut će svijeće.

Nikad se više
Vratiti ne će
Čamac, što ljetom diše…«

Ovaj ulomak objavljen u Novinama puno govori i o autoru Antunu Šimiću, o njegovu djetinjstvu i ljetovanjima, o porijeklu motiva koji će se javljati kasnije u pjesmama (mjesečina, voda, zvjezdano nebo).

U časopisu Vilingaj 1913. godine tiskana mu je prva pjesma – dakle, kad je imao petnaest godina. Gimnaziju je nastavio pohađati prvo u Mostaru, onda u Vinkovcima, a potom u Zagrebu. U međuvremenu i dalje objavljuje pjesme, počinje pisati i feljtone.

Godine 1914. izlazi iz tiska čuvena antologija Hrvatska mlada lirika s kojom moderna dolazi svom kraju, a isto tako impresionistički i simbolistički poetski izraz. U antologiji je zastupljeno dvanaest pjesnika rođenih oko 1890. godine, te u njoj prevladava pejsažna, ritmična lirika pravilnoga stiha i forme, u kojoj je dovoljan mali životni poticaj da bi nastala pjesma. Antun neće biti sljedbenik pjesnika ove generacije, donijet će u hrvatsku književnost posve nove zamisli. Odvest će poeziju misaonijim smjerovima, uvest će u hrvatsku liriku slobodan stih. Interpunkciju će uporabiti samo onda kad ona bude također »imala što reći« u konstrukciji strofe, ili naglasiti neki njezin dio. Inače će pjesme ostavljati bez interpunkcije. Njegova poezija ritmizirana je na posve nov način, svaki dio pjesme ponekad ima drugačiji ritam. To ovisi o misli koju izriče. Pisanje poezije postat će način da se progovori o naročitom shvaćanju smisla svih stvari koje okružuju pjesnika. U prvom razdoblju stvaralaštva isticao je da je Matošev sljedbenik, pa je po uzoru na njega bio vrlo strog kritičar. U Zagrebu se počinje potpisivati kao Antun Branko Šimić. Kao maturant tiska pjesme u Hrvatskoj prosvjeti, a feljtone i kritičke članke u Griču, Novinama i Obzoru. Bio je jedan od prvih predstavnika ekspresionizma u hrvatskoj književnosti, uz Ulderika Donadinija i Miroslava Krležu.

Ekspresionizam je umjetnički smjer s početka 20. stoljeća razvijen ponajprije u Njemačkoj, najviše u književnosti (poeziji) i slikarstvu, ali se njegov utjecaj može prepoznati i u glazbi. O stvarnosti se pokušava govoriti tako da prikaže unutrašnje stanje umjetnika. Apstraktna umjetnost, dadaizam – to su još neki od desetak umjetničkih smjerova s početka 20. stoljeća kad su umjetnici počeli istraživati nove načine izražavanja. Pri tome se velika pozornost posvećuje društvenim pitanjima, kao i psihološkim i filozofskim.

Kad je imao samo devetnaest godina, svjetlo dana ugledao je njegov časopis Vijavica. U njemu je Antun Branko Šimić objavljivao svoje tekstove koji su bili pod utjecajem bečkoga ekspresionističkoga časopisa Der Sturm. Čitao je redovito i njemačke i francuske časopise, tako da je bio upoznat s tada najnovijim europskim književnim kretanjima. Također je i prevodio s tih jezika. Pred kraj devetnaestoga stoljeća rođen je naraštaj mladih pisaca koji će se vrlo kritički odnositi prema moderni i dotadašnjem književnom stvaralaštvu. Najčešće će se okupljati oko časopisa u kojima objavljuju svoje tekstove i izražavaju poglede na književnost i svijet.

Antun Branko Šimić morao je odabrati hoće li završiti gimnaziju ili će se posve posvetiti književnom radu. Odabrao je ovo drugo, što mu je donijelo izostanak materijalne podrške obitelji i težak život, u kojemu je često gladovao i živio u lošim stambenim uvjetima, zimi često bez grijanja. Može se reći da je njegova ljubav prema književnosti bila jača od svega drugoga. Smatrao je da je to njegovo poslanje i smisao. Smatrao je da je to njegovo poslanje i smisao. Godine 1919. izlazi mu već četvrti broj časopisa Vijavica, a tiskat će i tri broja časopisa Juriš. Zaljubljuje se u mladu učiteljicu Josipu (Tatjanu) Marinić. Njihova će veza potrajati punih pet godina. Godine 1920. izlazi zbirka pjesama Preobraženja koja će biti povijesni događaj za hrvatsku književnost. Posvećena je njegovoj djevojci. Već tada je snažno odjeknula, ne samo među književnicima, već i među mladeži. U njoj je četrdeset i osam pjesama. A. B. Šimić istovremeno piše u više književnih i kulturnih časopisa o književnosti, slikarstvu i kiparstvu. Objavljuje ciklus pjesama Siromasi (1922.), čime se njegov krug tema širi na pjesme ne samo refleksivne, pejsažne i ljubavne, već i socijalne tematike. Sljedeće godine počinje pobolijevati, javljaju se prvi znaci tuberkuloze, ali i dalje piše. Uređuje tada kultni časopis Savremenik. Putuje u Drinovce u posjet bolesnoj majci, ali i da se sam oporavi. Na tome putu doživljava prave ovacije svojih mladih štovatelja, koji ga dočekuju na željezničkom kolodvoru u Sarajevu i u Mostaru. Dok je boravio kod kuće, izmirio se s roditeljima koji su prihvatili njegov životni put, iako im možda nisu bili jasni njegovo odricanje i njegov rad. Oporavio se u roditeljskoj kući, no prilikom povratka u Zagreb vlak je dva dana bio u zastoju na Ivan planini, gdje je promrzao i bolestan se vratio u grad. Uz pomoć financijske podrške roditelja pokreće časopis Književnik kojemu uređuje čak četiri broja. Potom je onemoćao i morao u bolnicu. Svladala ga je tuberkuloza pluća, te umire 1925. godine, ne dočekavši dvadeset i sedmi rođendan.

Antun Branko Šimić u nekoliko godina intenzivnoga stvaralaštva preobrazio je (kako i naslov njegove zbirke kaže) pjesnički izraz na hrvatskome jeziku. Pisao je pjesme, feljtone, eseje. Vodio je dnevnik u dva navrata, započeo pisati roman Dvostruko lice, kao i dramske tekstove. Mlađim pjesnicima njegova su promišljanja o književnom stvaralaštvu postala uzor. U tome vremenu s jedne strane su djelovali književnici oko časopisa Val i Vihor (Vladimir Čerina, Vladimir Nazor). S druge strane, tu su ekspresionisti koji otvaraju novo razdoblje u hrvatskoj književnosti: A. B. Šimić (časopisi Vijavica, Juriš, Književnik), Ulderiko Donadini (Kokot) koji je pisao romane, drame, pripovijetke i pjesme, te Miroslav Krleža (Plamen) koji je još tada bio u ekspresionističkom razdoblju stvaralaštva, ali će živjeti puno duže nego prethodna dvojica, pa će se razviti u književnika vrlo raznorodnog opusa. Sabrana djela Antuna Branka Šimića izašla su u dva navrata: 1960. godine kad ih je uredio i popratio pogovorom i napomenama njegov brat Stanislav Šimić, te 1998. kad su ih priredili Nedjeljko Mihanović i Dubravko Jelčić.

dr. sc. Diana Zalar