Ante
Starčević

Žitnik kraj Gospića, 23. 5. 1823. - Zagreb, 28. 2. 1896.

“Otac domovine”, političar, osnivač Stranke prava i borac za neovisnost i slobodu Hrvatske, Ante Starčević djelovao je i kao pisac: pisao je poeziju, prozu, filozofska djela i drugo, te nekoliko dramskih tekstova od kojih je sačuvan pučki igrokaz Selski prorok.

 

Pučku školu na njemačkom jeziku završio je u Klancu. Godine 1837. odlazi u Zagreb gdje je maturirao 1843. U Zagrebu, Senju i Budimpešti studirao je filozofiju i bogosloviju. Godine 1846. doktorirao je filozofiju te je iste godine prekinuo bogoslovni studij u Budimpešti, odustao od svećeničkog poziva i vratio se u Zagreb, gdje mu je odbijena molba za profesorsko mjesto na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji. U odvjetničkoj pisarnici Lavoslava Šrama radio je od 1846. do 1861. godine, kada je izabran za velikog bilježnika riječke županije. Tu je funkciju izgubio godinu dana kasnije. Godine 1861. zajedno s Eugenom Kvaternikom osniva Stranku prava. Nekoliko je puta biran za saborskog zastupnika (1861, 1865, 1871, 1878, pa do smrti). U Saboru se istaknuo govorima i zalaganjem protiv unije s Ugarskom, za ukinuće Vojne krajine, demokratska narodna prava i dr. U dva je navrata, nakon protuaustrijskih nemira u Rijeci (1862) i rakovičke bune E. Kvaternika (1871), bio zatvoren i osuđen na kraće zatvorske kazne, a sudjelovanje u organizaciji bune nije mu dokazano. Nakon raskola u Stranci prava osnovao je 1895. godine s Josipom Frankom Čistu stranku prava. U pravaškim časopisima Hervat i Sloboda (Hrvatska) objavio je niz političkih tekstova, a književne i književnokritičke radove objavljivao je u Bačkoj vili, Danici, Nevenu, Zori Dalmatinskoj. Premda središnja figura političkog života Hrvatske, živio je skromno i siromašno, pa je dobrovoljnim prilozima izgrađen Starčevićev dom, ali je nedugo nakon toga umro. Zanimljivo je da je Starčević pisao ekavicom, dok je ijekavicu nazivao “blejanjem”: razlog tome je što je tijekom 19. stoljeća ijekavica zbog djelovanja Vuka Karadžića trebala postati standard u srpskome jeziku.

 

Pisao je rodoljubnu i ljubavnu poeziju (Odziv s Velebita; Danica, 1848), novelistiku (Poslanica pobratimu D. M. u B., 1852; Prizor iz života, 1853), dokumentarističku prozu i znanstvene radove iz područja jezikoslovlja, povijesti i etnologije (Nešto o pirnih običajih u Lici, 1845; Razvod istrijanski od god. 1325, 1852). Uspjeh postižu Pisma magjarolacah (1879), oštra satira u formi pisama doušnika, uperena na pristaše Narodne stranke i njenu kompromitersku politiku prema i Pešti i Beču.

 

Godine 1853. napisao je dramsko djelo Selski prorok (objavljeno tek 1923) koje nikada nije postavljeno na sceni. Književnopovijesna znanost drži Selskog proroka pretečom domaćeg devetnaeststoljetnog pučkog igrokaza kojem će temelje postaviti Freudenreichovi Graničari (nastali i igrani 1857). U Selskom proroku dramaturška je okosnica usmjerena prosvjetiteljskom niti, ličkim govorom i zauzimanjem očišta likova iz ruralne sredine. Napisao je još tri drame, koje su izgubljene, a dvije su, Porin (odbijen za prikazivanje) i Ljubomir (otkupljen za prikazivanje, ali nije prikazan), poznate po naslovu, dok se trećoj ne zna niti naslov niti tema.

 


Tekst prema:

  • Ante Starčević: Selski prorok, u: Pučki igrokazi XIX. stoljeća, prir. Nikola Batušić, Pet stoljeća hrvatske književnosti knj. 36, Zora – Matica hrvatska, Zagreb, 1973.

 

Selski prorok napisan je, kao i većina Starčevićevih djela, ekavski. Prema uobičajenoj praksi kod novijih izdanja Starčevića, obzirom da se radi o pučkom igrokazu, ekavica je zamijenjena ličkom ikavicom.