Vladimir
Nazor

Postira, otok Brač, 30. 5. 1876. – Zagreb, 19. 6. 1949.

Vladimir Nazor napisao je i objavio mnoga djela različitih vrsta. U pedeset godina stvaranja napisao je pjesme, pripovijetke, putopise, romane, drame, dnevnike, rasprave. Prevodio je s više jezika (talijanski, engleski, njemački). Živio je dugo i puno toga doživio.

Rođen je u Postirama na otoku Braču 1876. godine. Kad je imao pet godina, obitelj mu se preselila u drugo mjesto na otoku, Ložišća, gdje su također imali djedovinu. Mali Vladimir živio je u prirodi, često u najdivljijim predjelima otoka gdje nije bilo putova niti puno stanovnika, u borovoj šumi, na kamenjaru. Najveći dio kuća tamo je bio napušten, jer su ljudi otišli tražiti zaposlenje i bolji život u druge zemlje – Ameriku, Australiju. Pomagao je majci i ocu noseći vodu, brinući o vinogradu i masliniku. U uvalu Bobovišća, gdje je provodio dane, druga djeca su stizala samo nedjeljom kad su se dolazila kupati. Tada se mogao družiti. Nazorove ljetne igre zapravo nisu bile toliko vezane uz kupanje i sunčanje, kako je to kod današnje djece na moru. Više se igrao s kućnim ljubimcima, drugovao s pastirima koji su uzgajali ovce, s umjetnikom kiparom koji je živio samotničkim životom u skrivenoj uvali i klesao u kamenu svoje skulpture, s ribarima koji su plovili na drvenim brodovima (katkad se ukrcavao bez znanja roditelja)… O tome je napisao Priče iz djetinjstva (1924.), a o svom daljnjem odrastanju Priče s ostrva, iz grada i sa planine (1927.). Na taj način je Nazor, u obliku zaokruženih i potpunih pripovijetki, opisao i svoj život.

Školovao se na Braču i u Splitu (osnovna i srednja škola), u Grazu u Austriji završio fakultet prirodnih znanosti (matematike i fizike), a bio je nastavnik u Zadru, Pazinu, Kopru i Kastavu. U Istri je bio i ravnatelj učiteljske škole, pa mu je taj kraj posebno ostao u srcu. Neko vrijeme je boravio u Zagrebu kao profesor učiteljske škole, a potom je niz godina (1920.-1926.) bio ravnatelj Dječjega doma u Crikvenici. Tamo su slali na oporavak boležljivu djecu iz raznih krajeva zemlje, kao i napuštenu djecu i djecu kojoj je rat odnio roditelje, prije negoli bi ih netko udomio. Nazor se s velikim žarom brinuo za njih. Taj je Dječji dom bio smješten u zgradi staroga pavlinskog samostana. Dok je Nazor bio upravitelj, dao je da se u njemu izvedu veliki radovi: nadogradio je cijelu zgradu za jedan kat, proširio je prostorije, uredio park i kupalište. Tako je, prema riječima Antuna Barca, s velikim stvaralačkim i umjetničkim poletom iz stare i zapuštene zgrade načinio mjesto gdje su djeca, na suncu, moru i svježem zraku mogla doživjeti fizički i duševni preporod. U pojedinim dijelovima romana Šarko, pričanja jednog psa (1930.), Vladimir Nazor je, iz perspektive psića koji se okotio uz kolibicu na kraju tog parka, prikazao i dijelove vlastitoga života. Taj psić Šarko u realnom Nazorovom životu bio mu je vjeran prijatelj i pratitelj niz godina. Napisao je Nazor i priču Pastir Loda (1939.) o starom pastiru i njegovu životu. Pastir se zapravo zvao Ante Sapunar i živio je na Braču sa svojim ovcama, a često navraćao u Ložišća, Nazorov uži zavičaj. Postali su prijatelji, Nazor je zapisivao njegova sjećanja, ali mu nije rekao da će o njemu napisati knjigu. Katkad su plovili u piščevoj barci, pa i prespavali u njoj. Iz Zagreba je Nazor slao pakete prijatelju pastiru, a u jednome paketu bila je i knjiga Pastir Loda.

Vladimir Nazor puno je objavljivao u časopisima za djecu, primjerice u časopisu Mladi Istranin, Mladi Hrvat u Opatiji. Kasnije je objavljivao u časopisima Omladina i Mladost (1919.-1930.) u Zagrebu. Djeca su tamo u nastavcima mogla pročitati Veloga Jožu (1908.), Bijeloga jelena (1912.), Minjija (1913.)… Potpisivao se kao Mirvlad Zorna, Vladimir Primorski, Vladimirus Naso. Najveći broj njegovih djela za djecu objavljen je zapravo u čitankama za osnovne škole što ih je Nazor sastavljao sam ili s nekim kolegom. Često su njegova djela za djecu nastajala »na terenu«, kako sam kaže: u duga ljetna popodneva, pod borovima u parku Dječjega doma u Crikvenici, kad sam pripovijedao šarenom društvu domske djece i djece koja su bila tamo na praznicima (…) Ima čak i djela koja sam prvi puta pričao čobančićima na koje sam nailazio šećući po puteljcima oko Kastva i na vinodolskim pašnjacima, pa i djeci, što su se ljeti katkad igrala ispod stabala pred franjevačkom crkvom na Trsatu. Danas paviljoni dječjeg odmarališta u Crikvenici nose imena njegovih djela ili likova. Jedan je od najplodnijih hrvatskih književnika. Kako je bio i prirodoslovac, opisni pridjevi vrlo su mu konkretni, opisi podmorja precizni, a nalazimo zaplete u kojima će nas Nazor poučiti o prirodi, društvu, povijesti, upoznati nas sa već zamrlim arhaičnim riječima. Od bajkovitih djela najljepše su mu priče Bijeli jelen i Minji, a iz njegovih Istarskih priča (1913.) Halugica, Albus kralj i Svjetionik. Napisao je dvije inačice Velog Jože, jednu za odrasle i jednu za djecu, kao i alegorični ep Medvjed Brundo (1918.).

S pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem otišao je 1942. godine u partizane, otkuda se povremeno javljao pričama i pjesmama, sve do kraja Drugoga svjetskoga rata. Nakon rata postao je prvi predsjednik hrvatskoga Sabora.

U njegovim pričama na djelu je mnogo simbolike, direktne i prikrivene. Izražen je jak nacionalni osjećaj, te osjećaj za dobro i zlo. Mnogo je sporednih epizoda, više zapleta. Osnovna čudesnost je u nestajanju ograda koje inače u prirodi dijele svijet životinjskog i ljudskih jezika. Likovi ljudi često razumiju životinjski jezik i obrnuto. Priroda kod Nazora nije fantastičan ukras neobična kraja. Morsko dno, šuma, planina i obala su prostori prikazani znanjem prirodoslovca i nadahnutošću pjesnika. Flora i fauna u Nazorovim bajkama imaju svoje predstavnike u glavnim ulogama (Bijeli jelen, Slavuj, dupin Crnko), važnijim epizodama (vuk Ovcoder, orao Gvozdenkljun, medvjed Ljumo, hobotnica Teta, kraljica cvijeća, biljka kozja krv), ali i u masovnim scenama, što je posebna karakteristika Nazorova pripovijedanja. Pojave koje on opisuje bude interes za prirodu, a posebno za pojedine biljne i životinjske vrste.

Bijeli jelen je najbajkovitija od svih Nazorovih priča. Zbog pobjede dobra nad zlom, prirode koja u sebi ima puno ljudskoga. Zlatokosa uvijek u pravi čas sazna gdje i koga valja spasiti. Osim toga, tipična je i kompozicija sa zapletom (odlazak u nesvakidašnjicu), tijek radnje (uzbudljivi događaji u toj nesvakidašnjici), i rasplet (sretan povratak u svakidašnjicu). Glavna junakinja gotovo je bezgranično dobra. Spašava košutu od lovaca, siromašnome Pavlu pronalazi izgubljeni novčić, Martinu otkriva izvor, Dragu spašava od vuka, a spašava i Lukinu kravu s teletom. Hrani prgavog orlića Gvozdenkljuna. Iako zbog svoje dobrote doživljava i neugodnosti, biva nagrađenom. Razumije govor životinja, zadobiva i njihovo povjerenje, obilazi svijet i razgleda njegove ljepote, a na kraju dobiva i lijepog i dobrog kraljevića.

Minji je, prema Nazorovim riječima, okretni patuljčić s gvozdenim zubima  i sa zlatnom dušom, koji osvoji potpuno srce ne samo kneginje Plavokose no i mojih nećakinja Marije i Nadice. To je, naime, jedna od triju bajki koje je Nazor pisao za četvero svojih nećaka. Svoje djece nije imao. Malen kao žabić, zdrav kao dren, okretan kao mačka, a bogme i lukav kao zmija, kmetski sin Minji koji druguje s grofovskom kćerkom Modrookom (Hildebrandom), ali i s psom i s vrapcima, imenovan kastavskim čakavskim pridjevom »minji« (maleni), postaje na kraju vladar patuljcima i izbavljuje grofoviju iz nevolje.

Halugica je kći morske vile i ribara. U istoimenoj bajci način prožimanja fantastike i realnosti podsjeća na antičku tragediju:

1. Halugičini roditelji učinili su pogrešku jer morska vila i čovjek ne smiju biti ljubavni par;

2. Halugica vješto izmiče proscima koje ne želi uz pomoć začaranoga rupca svoje majke;

3. vladarica mora, božica, ostvaruje svoju volju na kraju bajke. To su tri sudbinska uzroka Halugičina odlaska u podmorski svijet i smrti ribara Jablanka. Nazor je unio u bajku i običaje iz naroda, prikaze praznovjerja u selu, čakavske stare pjesme (romance). U bajci se mogu pronaći i biblijska nadahnuća: pronalaženje djeteta u klupku morskih trava poput pronalaska Mojsija u košarici među trstikom; ritmička proza koja podsjeća na biblijsku Pjesmu nad pjesmama. Haluga je inače vrsta morske alge koja često naraste i po nekoliko metara (ribari je zovu i duša mora). Volio je mitove i legende utkivati u svoja djela. Zbog svega navedenog bio je blizak književnicima razdoblja moderne.

Istarske priče Nazor objelodanjuje 1913. g., a Priče iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić objavljene su 1916. Stoga možemo reći da ovo dvoje pisaca na izniman način utemeljuju umjetničku bajku u hrvatskoj dječjoj književnosti.

Vladimir Nazor umro je 1949. godine u Zagrebu. U njegovu čast svake se godine dodjeljuje nagrada koja nosi njegovo ime. Nagradu »Vladimir Nazor« dodjeljuje Republika Hrvatska za najbolja umjetnička ostvarenja na području književnosti, glazbe, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, kazališne umjetnosti te arhitekture i urbanizma u Republici Hrvatskoj. Nagrada se dodjeljuje kao godišnja nagrada i kao nagrada za životno djelo.

dr. sc. Diana Zalar