Milutin
Cihlar Nehajev

Senj, 25. 11. 1880. - Zagreb, 7. 4. 1931.

Djela

Bijeg

Iz neznanog kraja

Vuci

Multimedija

AUDIO

Bijeg

Romanopisac, novelist i novinar Milutin Cihlar Nehajev je jedan od najistaknutijih predstavnika hrvatske književne moderne.

Rođen je u Senju 25. studenoga 1880., a umro u Zagrebu 7. travnja 1931. Odrastao je u doseljeničkoj češkoj obitelji. Pseudonim Nehajev uzeo je prema senjskoj uskočkoj kuli Nehaj. Njegov otac Sebald, inače gorljivi panslaven, došao je u Kraljevicu 1865. godine na poticaj Augusta Šenoe s kojim je prijateljevao u Pragu. Milutin Cihlar pučku je školu završio u Senju, a gimnaziju u Zagrebu. U Beču je studirao kemiju. Nakon diplome odlazi u Zadar gdje radi kao profesor. U Zadru 1905. pokreće list Lovor, a potom odlazi u Trst gdje od 1907. do 1909. uređuje tršćanski list Balkan. Kao svestrani novinar radio je i za Jutarnji list, Obzor i Agramer Tagblatt. Za navedene listove bio je dopisnik iz Pariza, Praga i Beograda. Od 1909. do 1912. godine Nehajev živi u Križevcima gdje radi kao asistent u Agrikulturno-kemijskom zavodu Kraljevskoga gospodarskoga i šumarskog učilišta u Križevcima. Nakon trogodišnjeg boravka i rada u kemijskoj struci u Križevcima seli se u Zagreb i potpuno se posvećuje književnom i novinarskom radu. Godine 1926. izabran je za predsjednika Društva hrvatskih književnika.

Nehajev je bio novelist, romanopisac, dramatičar, publicist i prevoditelj (na našim je stranicama objavljen roman Patnje mladoga Werthera u njegovu prijevodu). Bio je jedan od prvih hrvatskih kazališnih i glazbenih kritičara. U tridesetak godina spisateljskog rada stvorio je znatan opus novela, romane Bijeg (1909.), Vuci (1928.), Rakovica (1932.), drame, kritike i članke. Književni je rad Nehajev započeo s dramama, ušavši u književnost potkraj 19. stoljeća, u vrijeme borbi »starih« i »mladih«. Bio je jedan od najutjecajnijih ideologa moderne i predstavnik naraštaja koji se u javnosti javio težnjom za europeiziranjem književnosti, s naglascima na artizmu, slobodi stvaranja i individualizmu.

Velik uspjeh postigao je novelama sakupljenima u zbirci Veliki grad, objavljenoj 1919., u kojima opisuje modernu i dekadentnu inteligenciju koja ne pronalazi smisla u životu te se pasivno prepušta filozofiranju i lamentacijama.

Počeo je pisati još kao gimnazijalac. Već u prvim pripovijetkama (Nemoć 1895., Bijednička smrt 1896., U zadnjim plamsajima 1896., Nebo i pakao 1898.) tematizirao je male ljude usredotočujući se na njihovu unutrašnjost i prihvaćajući neke izražajne forme Janka Leskovara, kojemu je posvetio svoje ponajbolje kritičke stranice. Pisao je esejističko-kritičke radove, o Gjalskom, Leskovaru, Ibsenu, Flaubertu, Tolstoju i drugim autorima (Knjiga eseja, 1936.), autor je samostalne knjige Studija o Hamletu (1915.). Dvije drame jednočinke, Prijelom i Svjećica, izvedene su mu 1898. godine u zagrebačkom kazalištu – autoru je tada bilo samo osamnaest godina.

Roman Bijeg: povijest jednog našeg čovjeka objavio je 1909. godine. To djelo, u kojemu ima i autobiografskih elemenata, mnogi kritičari drže najboljim romanom hrvatske moderne. Protagonist čiji problemi proizlaze iz vlastite nestabilne osobnosti, koji nije sposoban donositi odluke i koji je podložan ovisnosti, pogađa temeljnu duhovnu preokupaciju moderne. Izražajna razina romana u skladu je s tematskim slojem. Tijek fabule je fragmentiran i prelomljen mnogobrojnim refleksijama, što snažnije naglašava unutarnju duhovnu slojevitost samoga junaka.

U sljedećoj stvaralačkoj fazi Cihlar Nehajev okrenuo se mirnijem i hladnijem izlaganju, pa je pisao pripovijetke koje problematiziraju aktualna socijalna i etička pitanja ratnog i poratnoga razdoblja (Jubilej 1927., Onaj žutokosi 1929., Kostrenka 1930.).

Zanimanje za povijest i politiku, psihološke nijanse u razvoju likova, modernizam forme i tradiciju izrazio je i u povijesnom romanu Vuci (1928.) kojemu je prethodila opsežna studija Frankopani, objavljena u Jutarnjem listu 1927. godine. Zahvativši građu iz hrvatske povijesti XVI. stoljeća, dokumentirajući sve povijesne podatke iz doba u kojem se ideja državotvornosti uobličavala u djelovanju Bernardina i Krste Frankapana, Cihlar Nehajev je ipak uvelike osuvremenio šenoinski model povijesnog romana. Glavni junak Cihlar Nehajeva ima pravo na slabosti obična čovjeka, iskazuje se sumnja u mogućnost vjerodostojnog prenošenja prošlosti, naznačuje se povijesna ponovljivost i sumnja u ideju povijesnog napretka. Povijesni romani Šenoe i njegovih sljedbenika drugačiji su, ustroj i cilj im je jednostavniji: napeta i bogato izmaštana zbivanja smještena u prošlost u čitatelju trebaju probuditi nacionalni ponos odgajati ga za sadašnjost, ukazivati na aktualne nacionalne probleme, dok je slika svijeta tih romana najčešće romantičarski crno-bijela. Suvremene analize opisuju roman Vuci kao početnu poziciju hrvatskoga novopovijesnog romana (pomak od romana zbivanja na roman lika), modela koji će prevladavati u romanima Ivana Aralice, Feđe Šehovića i Nedjeljka Fabrija. God. 1928. objavio je i Klupu na mjesečini, komediju vezanu uz kazališni svijet, a autor je i dramatizacije Šenoina povijesnog romana Čuvaj se senjske ruke.

Svojim plodnom i raznovrsnim književnim radom Milutin Cihlar Nehajev jedan je od najznačajnijih autora hrvatske književnosti XX. stoljeća.

dr. sc. Jelena Vignjević