Eshil

Eleuzina, 525/524. pr. Kr. - Gela, 456. pr. Kr.

Eshil (grčki Αἰσχύλος) je starogrčki dramatičar, otac tragedije i prvi od trojice slavnih grčkih tragičara.

 

Rođen je u Eleuzini u bogatoj obitelji atičkih zemljoposjednika. Živio je u doba kada demokratski poredak u Atenu odnosi pobjedu nad tiranijom. Smatra ga se ocem grčke tragedije i spada u veliku trojicu tragičara, uz Sofokla i Euripida.

Još kao mladić nastupao je na pjesničkim natjecanjima, a prema Parskoj kronici prvi put je pobijedio u dramskom natjecanju 484. p. n. e., a 472. p. n. e. opet tetralogijom od koje je sačuvana drama Perzijanci.

Eshil nije bio samo promatrač povijesnih zbivanja u Ateni početkom petog stoljeća p. n. e., nego i aktivni sudionik u njima. Istakao se osobitom hrabrošću kao hoplit (teško naoružani pješak) u bitkama kod Maratona, Salamine i Plateje, u kojima je njegov narod u borbi protiv perzijskog osvajača obranio neovisnost.

Kroz likove svojih tragedija Eshil otkriva povijesni sadržaj tog razdoblja. On je pjesnik atenske demokracije, a likovi njegovih drama odgovaraju maratonsko-salaminskoj herojskoj epohi.

Osim tragedija pisao je i satirske igre te elegije. Od oko 90 drama koje je napisao sačuvalo se samo 7 tragedija: Perzijanci, Sedmorica protiv Tebe, Hiketide (Pribjegarke), Okovani Prometej, te trilogija Orestija (Agamemnon, Hoefore, Eumenide), uz nešto fragmenata.

Između Eshila i Atenjana došlo je do nesporazuma i svađa, najvjerojatnije uzrokovanih Eumenidama, te je posljednje godine svoga života bio primoran provesti na Siciliji, gdje je i prije znao boraviti. Tamo u gradu Geli na posljetku i umire, a o njegovoj smrti postoji nekoliko anegdota. Jedna od njih kaže da je umro tako što je orao zamijenio njegovu proćelavu glavu s kamenom te je na nj ispustio kornjaču kako bi razbio njen oklop.

Sudjelovanje u borbama protiv Perzijanaca značilo mu je toliko da je sam sebi sastavio epitaf u kojem spominje svoje ratovanje, ali ne i vlastito pjesništvo.

 


 

Unaprijedio je dramsku umjetnost usavršivši dramsku tehniku. Uveo je u igru drugog glumca i time pojačao dramski element tragedije proširujući dijalog na račun zborskih pjesama. O toj njegovoj novini govori i Aristotel u Poetici.

Od prvobitne je lirske kantate stvorio pravu dramu i postao ocem tragedije. Uvježbavao je zbor i glumce, sastavljao je melodije za zborske pjesme i plesne figure, a ponekad je i glumio. Rado je prihvaćao inovacije drugih pjesnika te u Orestiju uvodi trećeg glumca, novinu koju je prihvatio od Sofokla.

Za svoje drame govorio je da su “mrvice sa bogate trpeze Homerove. Građu za njih uzimao iz Homerovih epova i neiscrpne grčke mitologije. Iz mita je uzimao veličanstveno, grozno i strašno, ono što daleko prelazi granice naravnog te snažno dopire do gledatelja.

Kao što je radnja tragedije već sama po sebi natprirodna, tako se i lica njegovih drama uzdižu iznad običnih ljudi: ona su podjednako veličanstvena u svojim dobrim i zlim osobinama. On ne opisuje obične ljude nego heroje. Međutim, potrebno je naglasiti da Eshil svoje likove ne opisuje detaljno, već u osnovnim crtama, s nekoliko riječi, u dva ili tri poteza, sasvim jednostavno, ali sugestivno i snažno. U Eshilovim tragedijama prevladava strahota, ali Eshil ima smisla i za ljupkost i nježnost. U sačuvanim tragedijama prisutni su svi znatniji ljudski osjećaji – od snage, zanosa, mržnje, srdžbe, sve do ljubavne žalosti, bola, straha.

Eshilov svečani i uzvišeni stil i slaba dramatičnost njegovih djela u usporedbi s nasljednicima učinili su ga već na kraju 5. stoljeća p. n. e. donekle arhaičnim, te su još od antike pa sve do 18. stoljeća radije čitani i citirani Sofoklo i Euripid. Stoga je i Eshilov utjecaj na svjetsku književnost bio više posredan, a tek u novije doba priznata je njegovim tragedijama zaslužena snaga i veličina te ga se danas smatra jednim od najvećih pisaca tragedija svih vremena.

Eshilov sin Euforion također se bavio pisanjem te je pobijedio Sofokla i Euripida na pjesničkom natjecanju 431. p. n. e. Portret i opise Eshila ostavio je komediograf Aristofan u svome djelu Žabe.

 


Tekst prema:

  • Eshilove tragedije, prev. Koloman Rac, Matica hrvatska, Zagreb, 1918.