August
Cesarec

Zagreb, 4. 12. 1893. - Dotrščina ?, Zagreb, 17. ili 18. 7. 1941.

 

Književnik, publicist, istaknuti komunist i revolucionar, August Cesarec isprva je sljedbenik ekspresionizma, a svojim se kasnijim djelima priklonio realističkoj i društveno angažiranoj koncepciji književnosti.

 

Osnovnu i srednju školu pohađao je u Zagrebu. Jugoslavenski orijentiranoj omladini okupljenoj oko časopisa Val pridružio se kao srednjoškolac (1911). Sljedeće godine je zbog sudjelovanja u atentatu na bana Cuvaja osuđen na tri godine zatvora, ali je zbog tuberkuloze iz zatvora otpušten nakon nepune dvije godine. Godine 1918, po povratku iz vojske u koju je unovačen 1915, postaje članom obnovljene Socijaldemokratske stranke. Iste se godine uključio i u rad ilegalnih komunističkih organizacija. Od tada pa do smrti bio je zbog svog političkog djelovanja više puta osuđen na zatvorske kazne. Sudjelovao je na I. i II. kongresu Socijalističke radničke partije Jugoslavije (1919, 1920), dok je kao delegat KPJ bio je sudionik IV. kongresa Kominterne (1922) te promatrač VII. kongresa Kominterne (1935) u Moskvi. Tijekom 1937. i 1938. godine borio se u španjolskom građanskom ratu i boravio Parizu gdje je završio pisanje Španjolskih susreta. Godine 1941. ustaška vlast zatočila ga je u Kerestincu. Nakon neuspješnog bijega je strijeljan, najvjerojatnije u šumi Dotrščini.

S Miroslavom Krležom pokrenuo je i uređivao časopis Plamen (1919). Bio je suradnik Borbe, Istine, Književne republike, Književnika, Nove istine, Novog svijeta i dr.

Autor je zbirke pjesama Stihovi (1919), niza polemičkih eseja, sedamdesetak pripovijedaka od kojih je tek trećinu pripremio za tisak, nekoliko romana i tri drame. Cesarčevi modernistički strukturirani romani Bijeli lutac (obj. 1982), nastao u prvom desetljeću 20. st, te Krist i Juda (obj. 1982) zaokupljeni su osobnošću revolucionara i mogućnostima revolucije. U drugim se svojim proznim djelima priklanja realističkoj matrici s naglašenom psihološkom dimenzijom, razvidnoj u pripovijesti Tonkina jedina ljubav (1931) te romanima Careva kraljevna (1925), Zlatni mladić (1928) i Bjegunci (1933). Njegov putopisni opus obuhvaća knjige Današnja Rusija (1938), Španjolski susreti (1938), Putovanja po Sovjetskom Savezu (1940) te nekoliko putopisnih tekstova objavljenih u časopisima Borba, Izraz, Nova riječ i dr.

Modernistička, osobito ekspresionistička poetika očituje se u njegovim ranijim dramskim tekstovima: jednočinki Otkriće objavljenoj u Plamenu (1919), te Krčmi “Široko grlo”, prvom dijelu nezavršene trilogije Smrt i život, djelomice tiskanoj u Obzoru (1925). Za vrijeme odsluženja zatvorske kazne (1937) počeo je pisati dramu Sin domovine (1940), najznačajnije svoje dramsko djelo. Cesarec dokumentaristički rekonstruira i dramatizira život i lik Eugena Kvaternika i Rakovičku bunu 1871, koristeći Kvaternikov dnevnik i brojne druge izvore. “Više dramska ilustracija nego prava drama, kao takva pisana mnogo čitkije nego što su to bile njegove prve drame, Sin domovine je cjelovito djelo, a u okvirima naše brojem bogate, a kvalitetom veoma siromašne historijske drame, jedno od najizvodljivijih i najboljih.” (Marijan Matković) Drama je u Gavellinoj režiji postavljena na scenu HNK u Zagrebu i nagrađena Demetrovom nagradom za 1939/40.

 


Tekst prema:

  • August Cesarec: Tonkina jedina ljubav; Zlatni mladić; Sin domovine, prir. Vladimir Popović, Pet stoljeća hrvatske književnosti knj. 97, Matica hrvatska – Zora, Zagreb, 1966.