Anne Frank (pravo ime Annelies Marie Frank) rođena je 12. lipnja 1929. godine u Frankfurtu na Majni. Iako je bila rođena Njemica, dolaskom nacista na vlast godine 1933. odlazi iz Njemačke sa svojim ocem Ottom, majkom Edith i sestrom Margot, i veći dio života provodi u Amsterdamu u Nizozemskoj, gdje i piše svoj dnevnik. Annini roditelji bili su pripadnici višeg građanskog društvenog sloja, oboje obrazovani. Otac je bio jedanaest godina stariji od majke, unuk imućnog industrijalca kojemu je prvi svjetski rat donio propast imovine. Annin otac bio je časnik u Prvom svjetskom ratu u njemačkoj vojsci, a potom uspješni poduzetnik koji je vodio ogranak obiteljske firme za prodaju začina i pektina – zaslađivača potrebnog za izradu marmelade. Anne i njena obitelj živjeli su bez oskudice u vrijeme kad su ona i njena starija sestra išle u školu u Nizozemskoj. Anne je bila vesela, oštroumna i društvena djevojčica. Potaknuta govorom nizozemskog ministra koji je rekao kako će se nakon rata morati prikupiti sva svjedočanstva nizozemskog naroda nastala za vrijeme rata, Anne je odlučila kako će nakon rata objaviti knjigu koja će se temeljiti na njezinom dnevniku. Počela je preuređivati svoj dnevnik 1944. godine, izbacivši neka sjećanja i sadržaj koji je smatrala nezanimljivim, a paralelno je pisala izvorni dnevnik.
Da bi se spasili od nacističkog progona jer su bili Židovi, Otto Frank najprije pokušava ishoditi vize za odlazak svoje obitelji u Ameriku ili na Kubu, no ne uspijeva. Stoga on i njegova supruga s uskim krugom istomišljenika i prijatelja stvaraju tajni plan uređenja skrivenoga skloništa u kojemu će živjeti s obiteljima dok prilike za Židove ne postanu povoljnije. Nakon poziva da se jave u policiju, ubrzavaju pripreme i 6. srpnja 1942. odlaze u sklonište u napušteni, skriveni dio zgrade, u čijem prednjem dijelu je Otto Frank inače imao ured, no vođenje firme prepustio je prijateljima koji nisu bili Židovi, kako im nacisti ne bi oduzeli izvor prihoda.
Dnevnik koji Anne vodi potanko opisuje dvije godine njihova skrivanja. On je puno više od autentičnog dokumenta o Drugom svjetskom ratu i stradanjima Židova u holokaustu. Njezin dnevnik je najveća osuda nacističke ideologije i zločina počinjenih protiv čovječnosti, upravo zato jer stradalnici i njihovi prijatelji pred čitatelja istupaju tako životni, humani i stvarni. Njihove vrline i mane, kao i druge teme u dnevniku Anne je iznijela stilom nadarene spisateljice. Sudbina likova koje na taj način čitatelj upoznaje ne može ga ostaviti hladnim i nezainteresiranim. Više od sedamdeset godina nakon završetka Drugoga svjetskoga rata, ova knjiga jednako potresa. Zbog toga je njezin dnevnik posebno važan.
Tri dana nakon Anninog posljednjeg zapisa, 4. kolovoza 1944. godine, uhićeno je svih osmero ljudi koji su se skrivali u stražnjoj zgradi kuće na adresi Prinsengracht 263 u Amsterdamu. Pretpostavlja se da ih je netko izdao, međutim nikada nije dokazano tko. Ottu Franku, kao bivšem časniku njemačke vojske, dopušteno je prilikom uhićenja da isprazni jednu svoju torbu i u nju stavi najnužnije stvari koje će svi skupa ponijeti. U torbi su bile skrivene bilježnice Anninoga dnevnika, pa ih je on istresao zajedno s drugim spisima na pod. Nakon što su ih je sve odveo Gestapo u policijsku stanicu, jedna od prijateljica obitelji vratila se u skrovište, ugledala Annine dnevničke bilježnice i neke njihove osobne stvari, te ih je odnijela sa sobom i sklonila na sigurno mjesto. Poslije nekoliko dana pritvora, stanari iz skrovišta prevezeni su u nizozemski tranzitni logor Westerbork, odakle su 3. rujna 1944. godine deportirani u Auschwitz, koncentracijski logor u Poljskoj. Neki su ondje ostali, dok su neki poslije premješteni u druge logore. Svi Annini sustanari su ubijeni ili umrli zbog iscrpljenosti, osim njezinoga oca Otta. Krajem listopada ili početkom studenog 1944. godine Margot i Anne Frank deportirane su u koncentracijski logor Bergen-Belsen u Njemačkoj, gdje je u zimi 1944./1945. godine izbila epidemija tifusa, od koje je u veljači umrla Margot, oko svog devetnaestoga rođendana. Nešto kasnije, najvjerojatnije isto od tifusa, umrla je i Anne Frank, u dobi od petnaest godina.
Bilo je to samo nekoliko tjedana prije nego što su Britanci oslobodili logor. Prizor koji su zatekli bio je potresan. Po logoru su ležale hrpe leševa nesretnih ljudi koji su umrli od gladi, iscrpljenosti ili bolesti, uslijed strašnih higijenskih uvjeta života. Nakon što su ruski vojnici oslobodili Auschwitz u siječnju 1945. godine, Otto Frank se preko Odese i Marseillea vratio u Amsterdam, gdje je stigao u lipnju iste godine. Tamo je dobio sačuvani dnevnik svoje kćeri. Dugo ga je čuvao, ali ga nije mogao čitati zbog saznanja da Anne više nije živa, kao i zbog svega što je proživio. Kad je to konačno učinio, zapanjio se koliko je Anne imala dubok i njemu nepoznat misaoni svijet. S obzirom da je bio vrlo blizak sa svojom kćeri i ona ga je vrlo voljela, nije očekivao da je toliko toga prešutjela o svom unutarnjem životu. U jednome intervjuu puno kasnije poručio je roditeljima da, ma koliko bili u dobrim odnosima sa svojom djecom, nikada ne mogu pojmiti koliko je njihove intime skriveno od odraslih i kako se zapravo njihova djeca zaista osjećaju.
Vodeći se Anninom željom, otac objavljuje njezin dnevnik. Prvi puta je to bilo pod naslovom Tajni aneks – dnevnik mlade djevojke 1947. godine, ali izostavlja neke dijelove koji govore o neslaganju Anne s majkom Edith, o fizičkoj privlačnosti koju je osjećala prema mladiću Peteru itd. Otto Frank smatrao je da tako štiti uspomenu na sve njih, jer na polovici dvadesetoga stoljeća nije bilo uobičajeno da se u knjigama za mlade govori tako iskreno o svim temama. Kasnije je dnevnik doživio više izdanja koja su usklađena s izvornim tekstom. Otto Frank je po svojoj smrti (1980.) izvorne bilješke kćeri Anne ostavio Državnom institutu za ratnu dokumentaciju u Amsterdamu.
Muzej Kuća Anne Frank osnovana je 1960. godine, nakon što je Otto Frank s prijateljima potaknuo osnivanje Zaklade Anne Frank kako bi se sakupio novac za uređenje i obnovu zgrade gdje je bilo Tajno skrovište. Tako je nastao muzej. Prednji dio kuće je preuređen, dok je stražnji dio, poznat kao aneks, ostavljen u stanju u kakvom je bio za boravka Anne i njenih sustanara. Od tada su nastale i brojne kazališne, filmske i televizijske adaptacije ove knjige.
dr. sc. Diana Zalar
