Pripadnik je ugledne plemićke obitelji Nemčić-Gostovinski, a u Mađarskoj se rodio slučajno. Po završetku varaždinske gimnazije odlazi u Zagreb na studij prava. Nakon diplome odlazi u Križevce, gdje je neko vrijeme bio odvjetnički pripravnik. Godine 1836. izabran je za pristava županije križevačke, a od 1838. do 1840. godine bio je počasni sudac u Moslavini (Osekovo). U to se vrijeme sprijateljio s književnikom Mirkom Bogovićem. Od 1840-1860. godine radio je kao samostalni pristav u Ludbregu. Iste godine kada je postao samostalni pristav izabran je i za kotarskog suca u Novom Marofu, dok je 1849. godine imenovan tzv. urednim bilježnikom u Križevcima. Za saborskoga zastupnika županije križevačke izabran je godine 1848. godine. Umro je od kolere, mlad, u 37. godini života.
Put od Ludbrega do Italije opisao je putopisu Putositnice (1845), koji se smatra jednim od najuspjelijih proznih djela hrvatskoga romantizma. Drugi Nemčićev putopis, Drugi dio Putositnica, objavljen je 1852. godine u Nevenu. Riječ je o djelu koje u formi dnevničkih bilješki osmišljava i prikazuje Nemčićevo putovanje od središnje Hrvatske do Beograda. Napisao je i fragment romana Udes ljudski koji jenakon pjesnikove smrti objavljen u Nevenu (1852).
Nemčićeve uglavnom rodoljubne, romantičarske pjesme okupljene su u zbirci Pjesme (1851). Njegova najpoznatija pjesma Domovini, objavljena u Putositnicama, bila je iznimno popularna u svojoj uglazbljenoj inačici. Napisao je i ljubavne kanconijere Turice i Leptiri, po uzoru na Vrazove Đulabije.
Godine 1854., također u Nevenu, objavljena je Nemčićeva komedija Kvas bez kruha ili tko će biti veliki sudac (napisana desetak godina ranije; izvedena 1855.) koja je autoru priskrbila oznaku začetnika hrvatske moderne, štokavske komediografije i jedna je od najuspješnijih komedija 19. stoljeća. Kvas bez kruha je o dramsko djelo koje na tragu njemačkih pučkih komada humorom propituje mehanizme izbora provincijskoga moćnika. I kod Nemčića, kao i kod suvremenika koji pišu povijesne drame (Kukuljević, Demeter), politika je u prvom planu. “Nemčić je prvi u nas prikazao na pozornici život 19. stoljeća s naličja, otvorivši time put hrvatskoj komediji društvene intonacije” (Batušić). Atmosfera komedije gotovo je idilična, ali ona neizravno progovara o zbivanjima koja nisu bila takva (restauracija, koja je završila krvoprolićem u Zagrebu 1845, poznatim kao “srpanjske žrtve”, kada je i Nemčić umalo poginuo). Kajkavski dijalekt, nekoć književni standard sjeverozapadne Hrvatske, koristi se u toj drami kao komično obilježje pojedinih osoba. Nemčić se zasigurno oslanja na kajkavsku komediju koja mu je prethodila, ali komiku situacije ovdje mijenja komika zapleta. “Zahvaljujući upravo jeziku, ali i komici što je s tim jezikom u nerazlučivoj sprezi, Nemčićeva komedija sačuvala je, unatoč napukotinama u kompoziciji i naivnostima nekih rješenja, postupaka lica i motivacija događaja, istinsku životnu draž. I sve se više cijeni!” (Hećimović)
Tekst prema:
- Antun Nemčić, Mirko Bogović: Djela, prir. Slavko Ježić, Zora, Zagreb, 1957.
