Josip Eugen Tomić je jedan je od istaknutijih hrvatskih realista, koji stvara pod snažnim utjecajem Augusta Šenoe. U svoje vrijeme bio je izuzetno popularan kod publike.
U Požegi je završio šest razreda gimnazije, zatim se četiri godine školovao na bogosloviji u Zagrebu. Napušta bogosloviju, kratko vrijeme učiteljevao je u Varaždinu, da bi na kraju studirao pravo u Zagrebu i diplomirao u Grazu. Radio je kao državni činovnik i banski savjetnik. Od 1873-79. naslijedio je Šenou na položaju dramaturga Hrvatskog zemaljskog kazališta u Zagrebu, te bio član kazališnog odbora.
Prvo mu je objavljeno djelo zbirka ljubavnih pjesama Leljinke (1865). Prvu svoju historijsku pripovijest, Krvni pir, objavio je još prije pojave Šenoe (1863). Veći uspjeh kod publike, zbog aktualne teme (okupacija Bosne) postiže ljubavno-avanturističkim romanom Zmaj od Bosne (1879). Stvarajući u tzv. Šenoinom dobu, Tomić se drži šenoinske tehnike pripovijedanja, primjerice historijske vjerodostojnosti, ali ostaje u sjeni Šenoe. I kasniji su mu historijski romani (Kapetanova kći, 1884; Emin-agina ljuba, 1888; Udovica, 1891; Za kralja – za dom, 1894-95) pod utjecajem Šenoe. Nakon Šenoine smrti dovršio je njegovu Kletvu. Potkraj života napisao je roman Melita (1899), koji je predstavljao značajnu novost na ondašnjem hrvatskom književnom “tržištu” i prvi je društveni realistički roman u hrvatskoj književnosti, kritika višeg građanskog sloja. Za života bio je jako popularan zbog svojih historijskih romana, da bi ga se potom uglavnom smatralo za epigona, ali Tomića se danas drži vrijednim upravo zbog inovativnosti Melite.
Pisao je komedije, pučke dramske igre i historijske drame, najčešće bez većeg književnog značaja, osim kao proširenje ondašnjeg kazališnog repertoara. Njegove prve dvije lagane i nepretenciozne komedije, tzv. “dobro sačinjeni komadi”, su Bračne ponude (1873) i Zatečeni ženik (1878). Napisao je u to doba popularni pučki igrokaz Barun Franjo Trenk (1880), te nešto dorađeniju komediju karaktera Gospodin tutor (1884). Najvažnije Tomićevo dramsko djelo je političko-satirička komedija Novi red (1882), uperena protiv Bachova apsolutizma, ali posredno i suvremenih političkih zbivanja (mađarizacija; godinu dana kasnije na vlast dolazi Khuen-Hédervary), zbog čega je praizvedena tek u vrijeme pada austrougarske monarhije 1918. godine. Pučka drama Pastorak (1891) prva je drama u hrvatskoj književnosti u kojoj se selo ne obrađuje idilično, nego kritički, dok je njegovo posljednje dramsko djelo povijesna tragedija Veronika Desinićka (1903). Preveo je izuzetno veliki broj dramskih tekstova, opernih i operetnih libreta. Preradio je i preveo na štokavštinu Matijaša Grabancijaša Dijak Tituša Brezovačkog (1882).
Tekst prema:
- Josip Eugen Tomić: Opančareva kći; Zmaj od Bosne; Melita, prir. M. Šicel, Zora/Matica hrvatska, Zagreb, 1970.
- Djela Josipa Eugena Tomića, sv. 8, ur. Slobodan Novak, Zora, Zagreb, 1966. (Novi red)
