Premda danas pomalo zaboravljen, Ličanin Luka Perković jedan je od istaknutijih hrvatskih pripovjedača u razdoblju između dva svjetska rata.
Nakon što je u Križpolju završio osnovnu školu, roditelji ga šalju u sjemenište, no on ga napušta, prelazi u redovnu gimnaziju, te, sam se izdržavajući i živeći u izrazitom siromaštvu, završava studij povijesti i zemljopisa u Zagrebu 1929. godine. Nakon toga radio je kao gimnazijski profesor u Zagrebu i Varaždinu. Obolio je od tuberkuloze, liječio se po sanatorijima i donekle oporavio. Nakon Drugog svjetskog rata izabran je za predsjednika Društva književnika Hrvatske. No bolest se vratila i Perković umire relativno mlad 1948. godine. Po njemu se danas zove osnovna škola u Brinju u Lici.
Svoja književna djela počeo je objavljivati u Krležinom i Cesarčevom Plamenu; bio je urednik uglednih književnih časopisa Književnik (1920–30) i Savremenik (1936–38). Objavio je jednu zbirku pjesama (Drugovanje s tišinom, 1938.) i jednu zbirku novela (Novele, 1935.). Prihvatio je poetiku ekspresionizma, u poeziji prije svega prema uzoru A. B. Šimića. No najvrednijim djelom njegovog književnog djela smatraju se pripovijetke, kojima dominiraju socijalne teme karakteristične za hrvatsku međuratnu književnost. Autobiografska pripovijest Prijatelj iz spavaćeg vagona opisuje beskućnički život, dok novele Djed iz 1930. i Škrinja iz 1931. govore o lokalnim ličkim prilikama i ljudima. Kroz duži je period pisao roman, radnjom smješten u neodređenu provinciju, s radnim naslovom Tamni dani ili Iz tamnih dana, kojega nije dovršio, ali je u časopisima objavljivao ulomke. Nezadovoljan, godine 1943. spalio je rukopis tog romana.
